Zoran Hercigonja | Opatija u vitrini

Svaka kuća na selu imala je barem jednu sobu pod ključem, sveti oltar najvrjednijih relikvija. U njoj su se čuvale dragocjenosti s kojima se ponosilo i iznosilo samo na veće blagdane, proštenja i posjete rodbine i prijatelja. Svaka takva soba bila je namještena najboljim namještajem od punog i kvalitetnog drveta. Zidovi oblijepljeni cvjetnim tapetama s pozlaćenim aluminijskim rubom koji dodiruje strop, pod popločen parketom ili izbrušenim daskama, skupocjeni perzijski tepih od prirodnih materijala na lakiranom podu, veliki ormar s knjigama i vitrina do stropa, ugradbeni šank i prigodan stolić nasred sobe s tapeciranim foteljama punjenim sušenim morskim algama i travom  s visokim drvenim nogama.  Takve sobe imale bi vrlo visok strop s kojeg bi se  njihao kristalni luster. Potpuno namještene, služile bi više za pokazivanje nego za praktičnu uporabu. Na prozorima dugačke i guste zavjese do poda gušile bi poglede s ulice.  Sobe su bile više poput izložbenog prostora s najnovijim namještajem nego sobe za život i bivanje. 

One bi se uvijek zatvarale i čuvale pogotovo ako je u njima bio starinski radio aparat na radiolampe i crno-bijeli televizor s katodnom cijevi, krivi ekran ogromnih dimenzija, a ključ se čuvao negdje na dnu kuhinjske ladice. U sobama su se najčešće vješale po zidu  svete slike poput Da Vincijeve Posljednje večere ili neki svetački prizor u cvijeću i palminim grančicama. Sve je bilo sređeno i spremno da se na trenutak odloži stvarnost i uroni u  civilizaciju. Dok su danima radili u polju i bavili se hranjenjem i brigom o  životinjama te surovom egzistencijom u blatu, prljavštini i znoju lica svoga, sobe su mirno čekale posjete rodbine ili velike blagdane gdje bismo se svi okupili i  oduševljeno uživali neki drugi svijet i život, aristokratski ugodniji i lagodniji. Sobe pod ključem  bile su ponos i dika svake kuće. Na njih bi se povremeno pogledavalo onako kriomice, ali ponosno. Predstavljale su utjehu u trenucima teških i zamornih poslova, bijeg od često puta gnusne stvarnosti, ali i mjerilo uspjeha. Za vrijeme posjeta i blagdana svi bismo obukli novu odjeću i odglumili performans na tim fino uređenim kazališnim daskama. Razgovaralo se, pilo  pića s ugradbenih šankova, jeli su se najbolji kolači sa staklenih podignutih stalaka, gledala se televizija, čitali su se časopisi, puštala glazba s gramofona i vodili fini, pristojni razgovori. Uglavnom, to je bila soba samo za „balove“ i  posebne prilike.

I kod nas je bila jedna takva soba. Visoki ormari i vitrina  od svijetlog drveta te predivne slike po zidu velikih formata na tapetama s cvjetnim uzorkom. Djelovala je uvijek tako čisto i uzvišeno kao mjesto pred glavnim crkvenim oltarem. Rijetkost je bila šmugnuti u takvu sobu i zamišljati bolji život i svijet koji možda nikada neće biti nadomak ruke. Prostrana i osvijetljena djelovala je kao neki izložbeni prostor ili soba za važna primanja i dočeke. U njoj sam provodio rijetke trenutke sanjajući o boljem životu, zaboravljajući da sam ovdje imao puno više nego imam danas.

Bogobojazno zagledan u sliku arijevskog Krista koji na dlanu drži živo iz prsnog koša iščupano srce, pratio sam razlomljene zrake danje svjetlosti po zidovima i stropu sobe. Rijetki su bili trenuci mojeg boravka u toj prostranoj i pristojnoj sobi. Često bih se uhvatio kako nevino kopam po dubokim ladicama i ormarima. Nisam tragao za nečim određenim i točnim, prepustio sam se nagonu znatiželje. Kopao sam po ormarima, a zatim po vitrini. U staklu vitrine bilo je uvijek nešto zanimljivo, neka sitnica. Iz ladica komode i prostora ormara izdizao se čudan, ali ugodan miris kakav ne osjetiš svakog dana. Bilo je teško odrediti o čemu se radi. U staklenoj vitrini bilo je svega, od porculanskog servisa za jelo do porculanskih figurica u obliku dvije zagrljene golubice majstorski urađene i oblikovane. 

U jednoj kutijici u vitrini našao sam neki čudan smotuljak. Djelovao je meko pod prstima ruke. Osjećali su se pravilni nabori, a zatim je bljesnula aluminijska folija na vrhu. Na mekanoj kutijici ili smotuljku, pisalo je u prvom retku velikim slovima „OPATIJA“, a u drugom retku filter.

Bile su to cigarete iz domaće proizvodnje mekog omota s izraženim ekspresionističkim crtežom simbola obojene siluete grada. Tri okomita pravokutnika  jedan do drugog s uspravnim, crnim linijama. Simbol i logo proizvodnje cigareta „OPATIJA“. Iako nitko od nas kod kuće nije pušio cigarete, paketić se ipak našao u vitrini kao i mesingana pepeljara. Pretpostavljao sam da se paketić čuvao za posebne prilike kada se u sobi održavao banket i bal. Ali cigarete su imale sasvim drugu namjenu. Bio sam u krivu sa svojim zaključcima. 

Smotuljak cigareta bio je na jednom uglu malko načet. Miris duhana tjerao je moljce i druge žderače tkanina. Smotuljak iz nekog drugog vremena našao se ovdje sa svrhom rastjerivanja kukaca. Kao svaki predmet i ovaj je čuvao svoju tajanstvenu priču.  No ni ovo nije bila glavna svrha pojave tog paketića u ostaklenoj vitrini. 

Na poljoprivrednom gospodarstvu kosila se svježa trava za životinje gotovo svaki dan. Ručna kosa čije se kosište brusilo  brusnim kamenom  vremenom bi postala tupa. Kosa bi se zatupila i postala neupotrebljiva. U selu su postojali majstori koji bi se prihvatili posla istanjivanja kosišta s malim čekićem pod nekom krošnjom u dvorištu ili nadstrešnicom pa po cijeli dan kuckali metalnu melodiju istanjivanja kose. I dok su tako po cijeli dan iscjeljivali važan alat za preživljavanje i rad na poljoprivredi, pušili bi cigarete, najčešće marke Jadran ili Opatija. Smotuljak cigareta ili čak dva bili su tarife odnosno plaća za uslugu klepanja, to jest istanjivanja kose. Tako se to u selu rješavalo. Rijetko je tko želio primiti novce. Svi su nekako osjećali obvezu jedni prema drugima nego potrebu za zaradom.

I naš susjed Mirko  bio je  smiren čovjek čija je ruka istanjila velik broj kosa u selu i iz susjednih sela. Živio je tu u blizini, na kraju naše ulice. Radio je to predano i vrlo kvalitetno. Nakon njegove obrade kosa nije poskakivala, nego je rezala i najžilaviju travu. 

Osjetila bi se njegova energija pri košnji trave, život ruke i srca koje ju je pokretalo; osjetio bi se svaki udarac čekićem i tkanje dobre volje utkane u taj komadić hladnog metala. Ovaj smotuljak cigareta Opatija ostao je zaključan, zatočen i zaboravljen u sobi u slučaju da će se jednom susjed Mirko ponovno vratiti iz mrtvih i primiti posla klepanja kose koji je tako dobro radio.