Darija Žilić | Sloboda

Želim zaboraviti službenicu na istanbulskom aerodromu

Kako joj govorim o šećerašu i

Iglama duboko skrivenim u koferu

Koje znače život.

Ako provede noć na platou, nestat će

Kao oni bezbrojni letovi s ploče

Promjene termina

Nesigurnost odlaska.

Nekad se obnovi slika tih traka za putnike

I mjesto bez sjedala,

I u trenu ne postojiš na tom svijetu

Koji ne pripada niti jednoj državi.

Da se uvučem fakiru u vreću,

Da opet budem nevidljiva.

Ili da hodam muzejem napuštenih

Aviona, i dodirujem krila kao da

Su ptice, par mrtvih labudova

Na sjenilu. Na vodi usred grada.

I onda se dižem, berem jorgovan

Iz vrta i puštam ga u vazu

Da ondje leži sav miris svijeta

I da mi nosnice budu kao

Pećine pune siga, da opet

Slobodno idem gdje hoću

Bez straha.