Mirjana Vujec | Stoljeća bola

I kako brzo
promaknu se,
Jezabela,
Babyn Jar
i Odesa,
pakao Łódźa
i mjesta kraj Save,
s prahom božanskim
od kosti i mesa.

U pakao novi
što izraste,
iz prevelike patnje
liječene  pažnjom,
bez podignutog prsta
kad otme se božanskom
i prigne k sebi
opakom i lažnom.

A On?
Što  sobom 
sve mjeri
i šutnjom svojom
zveči,
zar?
kako?
zašto?
da Mu se molim,
krug taj 
da prekine
vječni.

Strašan
a prelijep,
tvaran
dok se kreće,
u tami
jer bez tame,
ni svjetla biti
neće.