Dan kada internet procvjeta ružama, citatima i lijepim riječima o ženama.
Dan kada su žene navodno kraljice.
A onda dođe stvarni život.
Stvarni život u kojem djevojčicu u školi guraju, čupaju za kosu i ismijavaju, a kad se obrani – kažu joj da je problematična.
Stvarni život u kojem djevojka sluša kako treba biti tiša, ljepša, mršavija, poslušnija.
Stvarni život u kojem žena radi, brine za djecu, kuću i sve oko sebe – a opet joj kažu da pretjeruje i da je preosjetljiva.
Stvarni život u kojem se ženi kaže da je sve šala kad je boli.
Koliko žena danas dobije cvijet, a sutra dobije podsmijeh?
Koliko žena danas dobije čestitku, a sutra opet sluša kako ništa nije dovoljno dobro?
Koliko djevojčica nauči već u školi da mora šutjeti da ne bi bila “problem”?
Koliko žena nauči da mora progutati suzu da ne bi ispala slaba?
Koliko starica danas hoda ulicom polako, pogrbljenih leđa, a ljudi kolutaju očima jer im smeta što je spora?
Koliko baka doživi da joj se vrata otvore nogom, grubo, bez riječi i bez pogleda — kao da više nije osoba nego prepreka na putu.
Koliko žena koje su cijeli život rađale, radile, podizale djecu i nosile obitelji na svojim leđima — na kraju života postanu samo teret koji smeta svijetu koji juri.
Društvo voli mlade žene na slikama.
Ali stare žene često vidi samo kao nešto što treba zaobići.
A svaka od njih je nekad bila djevojčica.
Svaka je nekad bila žena koja je voljela, radila, borila se i nosila život na svojim rukama.
Od djevojčice koju guraju u školskom hodniku
do bake kojoj ljudi nogom otvaraju vrata kao da više nije čovjek nego smetnja.
Sve su to žene.
Ali rijetko koja od njih dobije stvarno poštovanje.
Češće dobiju savjet da šute.
Da se smiju.
Da izdrže.
Zato meni 8. mart nije samo cvijeće.
Za mene je to podsjetnik na sve žene koje su morale biti jače nego što su trebale biti.
Na sve žene koje su progutale riječi, suze i poniženja da bi održale mir.
Na djevojčice koje se prvi put u životu moraju izboriti za sebe.
Na žene koje godinama pokušavaju objasniti da ih boli.
Na starice koje su preživjele cijeli život borbe, a sada ih društvo gura na rub.
Zato danas ne slavim savršene slike.
Danas mislim na sve žene koje ustaju i kad su umorne.
Na sve žene koje šute jer znaju da ih nitko neće čuti.
Na sve žene koje još uvijek traže malo poštovanja u svijetu koji im često daje samo podsmijeh.
I zato, prije nego što danas napišete “Sretan Dan žena”, zastanite na trenutak.
Zapitajte se koliko ste puta vidjeli da se žena ponižava, ismijava ili gazi – i samo se nasmijali jer je to bila “šala”.
Jer najtužnija stvar nije što žene pate.
Najtužnije je koliko se ljudi na to već naviklo.
Zato danas ne slavim cvijeće.
Danas samo želim svijet u kojem djevojčica ne mora naučiti boriti se prije nego što nauči mirno živjeti.
Sretan 8. mart – svim ženama koje još uvijek čekaju da ih se poštuje, a ne samo čestita jedan dan u godini.
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.