Tomislav Domović | Izbjeglički nokturno

Moje pjesme gotovo nitko ne čita,

to je u redu jer i zaslužnije slovoslagače u olovnim sjenama nitko ne čita

A kakav bi to bio pjesnik kad za života bio bi shvaćen,

prihvaćen kao panegirik patnji za koju svu

imaju razumijevanja nakon što je škrabica napustila svijet

Moje pjesme više su od snova,

one razlikuju što je Ružica O. rekla, nebo od čovjeka

Udaljuju se od katedri i pučkog huka,

jednostavno prezime u lovoru, probude se u zoološkom vrtu s pitanjem

biste li mijenjali sumnjivog Ujevića za tinjalicu u katakombi,

biste li bez plaće dušom istetovirali zvijezde na neznančevoj koži

Moje pjesme čitam ja

u trenutcima kad bi bilo najbolje raskinuti s ljudima

i iz Božjeg šapta prisvojiti himen zvijezda u čijoj omaglici neoskrvnjena

ljubav čeka ženika s pečatom kobi na jeziku

Tada pomislim na život,

na njegovu ruku u kojoj crveni se sram i srce dozrelo za berbu