Ivica Kesić | Zagrljaj rijeke sjećanja

Kada od sjećanja koža mi se ježi

bunovan pobjegnem u zagrljaj rijeci

od čijeg žubora svo prokletstvo bježi,

a stražu čuvaju ljubavi odjeci.

Rijeka mi žubori samo jednu priču

i šumi mi samo jedno ime,

na kamenu njenom vedre zore sviću

i kad nikog nemam ona pozdravi me.

Još njoj samo  mogu otkriti sve tajne

i sve svoje grijehe priznati joj smijem

skrivene međ’ retke jedne pjesme davne

koju ljubomorno u dnu srca krijem.

Nek’ divljaju vječno tvoji moćni vali,

klancima  života zapjenjena teci…

i ako je vidiš negdje na obali,

što ja nisam smio, rijeko, ti joj reci.