Božica Jelušić | Naprsline

 

Nerado pišem o toj temi, budući da je ljudski život kreairan tako, da cvate u radosti, dvojevanju, ugodnim iskustvima, razvoju svih potencijala bića. Tuga uništava, bol poružnjuje, sumnja podriva egzistenciju, razočaranje prethodi slomu, slom ne prolazi bez teških posljedica. A svemu tome, kao i u fizičkom svijetu, uzrokom su naprsline. Desi se da ne puknemo odmah, da se ne odlome dijelovi i okrhci, da sve izvana bude "kao nekad", no to je varljivo stanje, u kome se nećemo dugo održati. Baš kao što reče onaj francuski simbolist: "Sad vene cvijet sred suda prazna/ jer vode nestade iz njega. / Al' nitko za to još ne sazna: / On je slomljen, ne dirajte ga!".

Životvorna voda iscurjela je kroz naprslinu, možda tanku kao svilena vlas, no vrijeme, taj neprijatelj svih naših velikih nakana (nismo li se zaklinjali na "vječitu ljubav", čak i susrete u drugoj inkarnaciji?) besprijekorno će odraditi svoj posao. Cvijet odolijeva, drži se na nekoj milosti, trudi se cvasti, mirisati, dozivati nemuštim jezikom i tužnim znakovima, ali propast se ne može izbjeći. Uvijek znamo kad je nešto naprslo, ma koliko se ne usudili priznati. Pad intenziteta, promjena intonacije, nemar oko dojma naše konverzacije, odabir riječi, frekvencija pojmova s negacijom na početku , umor od ponavljanja, pad u običnost, nesvjesne fizičke geste uzmicanja, oči koje nisu usredotočene na lice sugovornika...Također: žurba, više od dva izgovora odjednom, neodgovorena ili krivo odgovorena pitanja, otepavanje s rukava u ime neke obaveze, nuđenje zamjenskih sadržaja, koji ne uključuju varijantu "ti i ja"-sve to počinje slovom "n", sve sugerira naprslinu.

Naravno da svi ljudi ne vole poeziju, te joj se rugaju, sarkastično izvrću "sentimentalizam", tvrdeći da nisu spoznali taj strah od gubitka, to smanjivanje emotivnog prostora, osjećaj potonuća i "pucanja srca" u tišini odbačenosti i zanemarenosti, koja slijedi nakon naprslina. A evo, Robert Desnos napisao je strašno sentimentalnu pjesmu, koju netko privija uz svoju naprslinu i koja mu, nadati se u ime sveukupne poezije, ipak pruža časovitu utjehu. Pjesma se zove Kao ruka u času smrti / Comme une main d l' instant de la mort, i završava ovako: " "Ne želim drugo doli zagrljaj za kojim težim, / I neka zamukne pijetlov pjev. / Kao što se ruka grči u času smrti, moje srce se steže. / Nikada nisam plakao otkako te poznajem. / Volim odveć svoju ljubav da bih plakao. / Plakat ćeš ti na mojem grobu, ili ja na tvojemu. /Neće biti prekasno".

Sasvim mi je svejedno kako ljudi od čelika, bez naprslina, vide moj tekst i njegovu pjesmu. Ja budno osluškujem, kao gepard u dubini prašume, osjetljiv na svaki šum. Čujem li tanahno krckanje, učinit ću sve, da do naprsline ne dođe. Ne postoji više vrijeme za popravak, kamuflažu ljepilom, docrtavanje nečega na površini skupocjene vaze, u koju je s povjerenjem pohranjen onaj cvijet. Ne dajmo da uvene, donesimo mu vode u dlanovima, s dalekih strana gdje teku naše rijeke i čuje se kako nam srce udara u dubini zemlje zavičajne.

16. veljače 2022.

F. G.

Ilustracija: Claude Monet Vaza s cvijećem, Internet