SAE vs. Zorica Antulov

Moja poezija - Sven Adam Ewin 

Moja poezija nije od svile,

Od mjesečine i od rosnog cvijeća,

U njoj se nikad ne kupaju vile,

Niti se pali oltarna svijeća.

​Ona je psovka. Ona je krik.

Ona je radnik što u znoju stoji.

Ona je težak, kvrgav joj je lik,

I smrti se, kao ni života, ne boji.

Moja poezija – Zorica Antulov

U mojoj pjesmi oduvijek žive vile.

Mjesec im noću miluje duge kose.

Rosnom stazom ka šumi zvjezdanoj hrle

pa  plešu bose - pa  bose za milost prose

umorni svijet taj - s kojim se teško nose.

Dok  krik i vapaj neznanca, žene, Boga,

dopire silan do carstva im šumskoga,

zastaje pjesma, utihne žubor rijeke,

(klasična pjesma ekspresiju modernu skriva)

pa vrisne šuma i poplaši vilinske konje: 

kopita utrnu, klonu, a zlatna im posijedi griva.

U mojim će pjesmam' zauvijek biti vila,

al' teških malih vjeđa i oborenih krila.

(i s gvozdenim mačem pod plaštem – 

što davna ga, davna bila, 

izvezla zvjezdana svila).