Osjećaj da starimo, pored ostaloga, mjeri se po odustajanju i gubitku entuzijazma. Osoba koja je godinama ustrajala u svojoj "njegovanoj naivnosti" , u osjećaju da će stvari ispasti na dobro, ciljevi da će biti postignuti uz male korekcije, velike nevolje da će je zaobići, a "veliki trenutci" sustići u hodu, iza ugla, probudi se jednoga jutra i kaže: "Nema ničega". Nema ničega za mene, ništa od željenoga neće biti moje, ulazim u vječne Kvatre, u post,defetizam, mišju mjeru, u skupljanje rasutog tereta, ako je negdje ponešto još preostalo na krivudavom putu.
Mjerim po sebi, kao što sam uvijek činila. Željela sam da moj dan započne uz DOBRU VIJEST, da me dočeka rečenica povratka, oprosta, dobrodošlice, blagosti, naklonosti, ohrabrenja, pronicanja, bliskosti, nadahnuća, snage za život. I u najturobnijim trenutcima, u zahlađenjima, u ultimativnim NE, ja sam vjerovala da će se ona pojaviti, ta rečenica, na mom mentalnom ekranu, u nekom pismu, na sučelju stroja, na zidu stare zgrade, ispisana sprejevima. Ili čak, u nečijem tuđem tekstu ili komentaru, u knjizi koju nasumce otvaram, tražeći tajnu poruku. Je li bilo takvih dana u mome životu? Bilo je, no pauze su postajale preduge, "snježne dionice" produžavale se u beskraj, ravnodušnost je množila svoje dane-klonove i prestala sam vjerovati. Jutros je takav dan. Dan bez dobre vijesti, bez željene rečenice. Odustajem li definitivno?
Potom, osjećaj gnijezda, koje negdje čeka na nas i pitanje trenutka da bude otkriveno, pa da krenemo u akciju osvajanja. Da gnijezdo prepoznamo, zaslužimo, priskrbimo, osmislimo, pa da u njemu pohranimo svoje snove i tiho uživamo. Ideal "kolibe u šumi", preuzet od Thoreaua, od Emersona, od vrhunskih sanjara i ojačan jednim načelnim pristankom, da će nas u kolibi već dočekati vatra u peći, kruh na stolu i cvijet u prozoru. I doista, u našim kruženjima i lutanjima, pronađe se takvo mjesto, takva kuća, sve po dimenzijama i mjeri sna. Ona je čak na prodaju i posrednik je spreman odraditi svoj dio. Štalica na ledini, kao iznikla iz Šume Striborove, i sve ostalo u njoj i oko nje. Ali klonuće dođe zbog godina, udaljenosti, klime, prepreka, zastoja u osobnoj ekonomiji, potreba drugih ljudi, koje smo stavili ispred sebe. Ne, to čarobno mjesto neće biti naše, već mu mašemo za oproštaj. Taj proces je završio, samo je gorki okus u grlu ostao, samo tuga, kojoj jedino mi znamo razlog.
Broj ljudi i stvari koje neće biti naše, umnožava se progresivno, kad uđemo u "peto godišnje doba", kad nas jedino ljubav za neku odabranu stvar još drži budnima i potaknutima na djelovanje. Instrumenti spasa su različiti o njima ovdje ne govorimo. Nego, sada slijedi težak posao: otpuštanje, da ne zamjerimo životu, Svemiru, Nečemu, što nas je podučilo lekciji lišavanja, svodeći nas tako u granice realnoga. Negdje smo zaštekali, zakočili, uhvatili krivinu, loše procijenili trenutak. Prošlo je to, definitivno. Stvari koje neće biti naše, traju u paralelnom svemiru, podsjećajući nas na nešto, čemu ćemo uskoro također zaboraviti ime i ulogu u svom životu.
Srećom ili možda nesrećom, njenom dubletom, postoje pjesme, kao podsjetnici i kao prokisle, izblijedile afiše, koje smo putem ostavljali u drvoredu, na stablima dugovječnijim nego što je prosječan ljudski vijek. One svjedoče da smo nekada bili netko drugi, te da je sve to bilo moguće, samo se Kairos malo s nama našalio i uvalio nam malo ovčjega runa umjesto svoga čuperka, odlepršavši prema drugim ljudima, koji su nama samo prividno slični.
Nadam se da će oni imati više sreće.
14-siječnja 2026.
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.