Bartul Vlahović | Zlo kojim se bave domaći krimići je blisko i prepoznatljivo

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar 

Iako je 25 godina provela u ženskoj kaznionici u Požegi, Anja Jukić nikada nikome nije otkrila motive zločina za koji je kažnjena. Nekoliko dana nakon povratka iz kaznionice, njezino tijelo nađeno je u bunaru pored mjesnog groblja. Inspektori Marko Novak i Irena Vidović započinju istragu koja će rasvijetliti Anjino ubojstvo, ali i davno počinjene zločine… Mladi splitski pisac Bartul Vlahović smjestio je radnju svog prvijenca „Skriveni u tišinama“ u Dalmatinsku zagoru i otvorio veliku temu šutnje kojom se skrivaju obiteljske tajne, a ponekad i zločini. Bartula Vlahovića mnogi čitatelji poznaju kao nakladnika koji sa Sonjom Šumić vodi splitsku nakladničku kuću Fragment i organizira predstavljanja knjiga mladih autora. Prvim romanom demonstrirao je poznavanje mogućnosti kriminalističkog romana koje je odvažno primijenio na lokalnu sredinu te formirao intrigantne muške i ženske likove. Zajedno s Mirom Morovićem, Vlahović je nedavno podžanr dalmatinskog krimića predstavio i na slavonskoj turneji. 

S Bartulom Vlahovićem razgovaramo o izboru mjesta radnje, o domaćim krimićima i osjetljivim temama koje otvaraju, o nakladničkoj profesiji kojom se bavi i podršci kojom su splitski kolege pisci, a i čitatelji, dočekali njegov roman.

Mjesto radnje romana „Skriveni u tišinama“ je Dalmatinska zagora, gdje se pokreće istraga zbog serijskih ubojstava. Zašto Dalmatinska zagora? 

Po pitanju izbora mjesta radnje za svoju knjigu vodio sam se uzrečicom: piši o onome što poznaješ. I sam vučem korijene iz Dalmatinske zagore i jako dobro poznajem mentalitet i duh toga kraja. Uz to, Dalmatinska zagora jako je veliko područje, a gustoća naseljenosti je niska. Ta kombinacija jako je dobra za atmosferu krimića jer stvara osjećaj izoliranosti, posebno zimi kad se odvija radnja moje knjige.

Radnju pokreće ubojstvo žene, povezano s ranijim sličnim ubojstvima zločinima u tom kraju. Jeste li romanom željeli ukazati opasnost kojoj su izložene žene kao fizički slabije, jer ne mogu očekivati da će ih zaštititi neuravnoteženi muškarci? 

Da, radnju knjige pokreće ubojstvo žene, ali samo ta činjenica nema nikakvo posebno značenje. Pozadina i motivi ipak su nešto dublji. Jedna od žrtava je i muškarac. U knjizi jesam pisao o položaju žena u ruralnom području, o problemima s kojima se susreću i o negativnim stranama patrijarhata, ali to što je dio žrtava ženskog spola ipak nije bitna odrednica radnje. Slažem se da su, posebno u razdoblju koje je u knjizi obrađeno, žene bile u nepovoljnijem položaju nego danas. O tome ću možda pisati u nekoj od sljedećih knjiga.

Svojim romanom otvarate pitanje šutnje kojom se skrivaju obiteljske tajne, patologija i zločini. Koliko teme koje otvaraju domaći krimići mogu osvijetliti tajne koje možda čuvaju naši susjedi i sumještani? 

Domaći krimići imaju tu posebnu snagu da se ne bave apstraktnim zlom, nego onim koje nam je blisko i prepoznatljivo. Kad je zločin smješten u prostor koji znamo, među ljude koje bismo mogli sresti u dućanu ili na ulici, tada šutnja kojom se skrivaju obiteljske tajne i zločini pleše na rubu fikcije i stvarnosti. Moja knjiga ne razotkriva konkretne susjede, ali osvjetljava mehanizme šutnje, odgovara na pitanja zašto se šuti, kako se zlo normalizira i koliko je tanka granica između „normalne“ obitelji i one iza čijih se vrata krije nešto mračno.

Kako ste istraživali građu za roman? Otkud poznajete iskustva zatvorenica u ženskoj kaznionici u Požegi? Kako ste istražili profil ubojice?

Jako volim čitati znanstvena istraživanja, posebno ona s područja psihologije. Na taj sam način i došao do glavne ideje. U vezi policijske procedure puno mi je pomogla prijateljica Arlena Čop, koja je završila kriminalistiku. Ona me je uputila u sve procese i detalje. Budući da se nalazimo u dobu kad su sve informacije nadohvat ruke, jako mi je puno pomogao i sam Google te općenito pretraživanje interneta. Uvijek se pitam kako su pisci iz prošlog stoljeća, a prije pojave interneta, dolazili do informacija. Za informacije koje ja prikupim u desetak minuta oni su trebali provesti sate i sate u knjižnici ili u nekakvom arhivu. Moram priznati da im se divim.

Pri pisanju knjige razgovarao sam s jednom bivšom zatvorenicom i ona mi je ispričala svoja iskustva. Doduše, ona nije služila kaznu u Požegi, ali njezino iskustvo rasvijetlilo mi je puno toga i pomoglo mi pri karakterizaciji mojih likova.

Vodite Nakladu Fragment, nakladničku kuću koja razvija domaće pisce. Jeste li kao nakladnik zadovoljni rezultatima koje postižu mladi pisci koje razvijate? Kako ste se odlučili postati jedan od njih? 

Za početak moram reći da je izdavaštvo zahtjevan posao, a Hrvatska jako malo tržište. Ovdje se uspjehom smatra prodati 500-1000 primjeraka knjige. Shodno tome, zadovoljan sam rezultatima koje postižu naši pisci, ali generalno gledajući, moglo bi to puno bolje. Samo da se određeni faktori poslože. Mene jako rastužuje položaj žanra u Hrvatskoj. Trebali bismo se ugledati na Skandinavce i na njihovu žanrovsku scenu. Svjetski uspjeh pisaca iz Norveške i Švedske nije slučajan nego je plod planiranja, brendiranja i ulaganja od strane njihovih institucija. Mislim da Hrvatska ima jako puno talenta i da nam nedostaje baš to – da se pri institucionalnoj razini izradi plan promocije naših žanrovskih pisaca na stranim tržištima.

Ja sam oduvijek želio pisati, mogu čak reći da mi je veliki san bio jednom objaviti vlastitu knjigu. Drago mi je da sam ga i ostvario. Ideja nastanka Naklade Fragment jednim dijelom rodila se iz želje da objavim svoj roman. Htio sam cijeli proces voditi sam i sve konce držati u svojim rukama.

Roman „Skriveni u tišinama“ uredio je Edi Matić, a Miro Morović preporučuje ga kao briljantan kriminalistički triler. Koliko Vam znači podrška kolega pisaca? Formira li se oko Naklade Fragment grupa mladih pisaca koja mijenja uvriježena pravila u pristupu publici i žanrovima? 

Jako mi puno znači podrška kolega. Iznimna čast bila mi je surađivati s Edijem Matićem i smatram da je baš on moju knjigu podigao na jednu višu razinu. Isto mogu reći za Mira Morovića, ali i za Sonju Šumić, Arlenu Čop, Marijanu Ivanović, Elu Vlašić i Bobu Đuderiju i sve koji su mi pomogli da knjiga ugleda svjetlo dana u što čišćem i kvalitetnijem obliku.

Nadam se da Naklada Fragment ide pravim putem i da je vidljivo kako se oko nas okuplja sve kvalitetnija grupa afirmiranih, ali i neafirmiranih autora. Mi imamo svoj cilj i svoje poglede na književnu scenu. Trudimo se jako puno, radimo strpljivo i pametno te ne donosimo odluke bez pomne analize. Imamo još toliko toga za dati i nadam se da će nas čitateljska publika u tome podržavati kao i dosad.