Ankica Anchie | Dan koji je znao što će postati

Ujutro sam izašla po kruh

kao da izlazim po opravdanje.

Prodavačica je rekla:

„Topao je.“

I stvarno je bio.

Držala sam ga u rukama

kao nešto što se još može spasiti.

Na tramvajskoj stanici

ljudi su stajali s torbama,

s mislima,

s planovima koji neće preživjeti dan.

Jedan je muškarac psovao vrijeme,

žena do njega brak,

a ja sam šutjela

i to mi je prvi put izgledalo dovoljno.

Kupila sam novine

i nisam ih otvorila.

Prévert bi rekao:

„Neke vijesti je bolje ne znati.“

Sjedila sam na klupi

i gledala kako grad započinje dan

bez ikakvog interesa za moje odluke.

Popodne je došlo tiho,

kao netko tko zna

da će ostati duže nego što treba.

Kruh je izgubio toplinu,

a misli su počele dobivati okus.

Miris grada se promijenio:

kava je postala vino,

vino se pretvorilo u znoj,

a znoj u sjećanje.

Tada je dan počeo nalikovati noći.

Ne na nebu -

u meni.

Sjetila sam se tijela

koja su me htjela

više nego što su me znala.

Usana koje su obećavale

dok su već tražile izlaz.

Baudelaire bi se nasmiješio

toj preciznosti propadanja.

U izlogu sam vidjela sebe.

Lice bez iluzija.

Tijelo koje zna

da grijeh nije pad,

nego svjesno stajanje

na rubu.

Mirisala sam na grad.

Na vino koje peče.

Na odluke koje se ne peru.

Ušla sam u bar

bez namjere da ostanem.

Naručila sam piće

koje ne oprašta.

Htjela sam osjetiti

gdje još boli

i gdje još gori.

Ljepota, pomislila sam,

nije čista.

Ona je hrabra.

Kad sam se navečer vratila kući,

dan je stajao iza mene

kao dokaz.

Nisam bila bolja.

Nisam bila gora.

Bila sam točna.

I shvatila sam:

život ne bira između svjetla i tame.

On ih miješa

dok ne nastane istina

koja miriše

i na kruh
i na grijeh.