Poezijo, tiha vladarice moja,
ogrnuta plaštem smaragdnim u noći,
bježala sam šumom gdje ne zbore vile.
Krila se od tebe gdje me nećeš naći.
Ko robinja tvoja il’ vestalka, isto, baš
na isto dođe kad te stalno prati
pa ogrće plaštem smaragdnim il’ plavim
i poziva pjesmom kojoj moraš prići.
Poezijo lijepa, jantarna i zlatna,
kraljice mog bića, dok bridi tvoj biljeg, ja ne vidim cestu, ljude niti stvari.
Stog krijem tvoj pečat i planiram bijeg.
Poezijo, tiha vladarice moja,
ogrnuta plaštem smaragdnim u noći, opet bježim šumom gdje ne zbore vile.
No ćutim tvoj lahor, znam da ćeš me naći.
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.