Zoran Gavrilović | Dijete grada

Svi kažu: otišli bi do šume,
tamo je priroda – ptice i drveće,
možda i neko jezero.

U njemu je voda,
iznad jezera oblaci i sunce,
veliko i lijepo,
slobodno,
nije okovano zadahom gradskih smradova i smogom.

Šuma je spas,
šuma je razglednica
iz koje slobodni ljudi šalju pozdrave.

Ali ja ne želim živjeti u šumi.
Ja nemam okova.

Volim otići do šume,
prošetati se,
napuniti pluća.

Ali ja sam dijete grada.
Moja najranija sjećanja su stupovi od betona,
liftovi i nizovi požarnih balkona
zbog kojih moram jako nagnuti glavu
da bih vidio svjetlo.