Ne pišem zakon.
Nosim ga u tijelu.
U meni se vino
pravi samo
bez slavlja
u mraku, pod rebrima
ugljen mi grije ruke
dok gasim požare
koje nisam zapalila
A ljudi?
Ljudi se u meni
ruše zbog šutnje
iz krvi koja se hladi
iz poljubaca
koje su više uzimali
nego davali
Silan je vaš zakon
ali jedino
pomoću svoga
preživljavam
Kažu: sebe sačuvaj!
Odgovaram:
rasipala bih se
kako bih ostala živa
na poljima zavisti,
preživjela bitke u kuhinji
sačuvala sebe
od bijede u postelji
od opasnosti
koja je nosila
ime oholosti
i smireni glas
koji je govorio:
„To je normalno.”
Smrt i ja smo
uvježbavale
Sedmi pečat i
plesne korake.
Prestala sam je
zvati prijetnjom.
Ali vidjela sam
od vode se može
praviti svjetlost,
ja sam bila voda
po kojoj su gackali
da bi osvijetlili
sebi put...
Snovi?
Moji su se pretvarali
u ruke pune posla,
u leđa koja nose,
u usta koja šute
kad bi istina
preskupa postala.
Neprijatelje nisam
pretvarala u braću
toliko naivna ipak
nisam
ja sam ih stvarala
i učila voljeti
i puštala
da
odu
Kažem:
Zakon je star, a
opet zauvijek isti.
Odgovaram:
Znam koliko je star!
Star je koliko i prva žena
koja je shvatila
da se svijet
ne održava na idejama
nego na njezinoj kičmi
Usavršava se
ali ne u uzvišenosti uma
nego u djevojčici
koja rano nauči
stisnuti zube,
u ženi koja više
ne objašnjava.
Ne slavim zakon ljudi...
Preživljavam
njegove nuspojave!
Kad odem
ostat će u vremenu
rupa
u kojoj sam
držala sve
što se nije
raspalo
i
rasulo.
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.