Ante Jeličić Beleca: Roman o Hajduku najviše kupuju Zagrepčani

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar 

Ljubav je osnovni motiv svih romana Ante Jeličića Belece, koji se u svom četvrtom romanu bavi svojim najvećim životnim strastima, a to su romantična ljubav i navijačka ljubav prema nogometnom klubu koji u velikoj mjeri oblikuje dalmatinski mentalitet. I u „Hajdučkoj ljubavnoj priči“ Beleca zadržava slobodni stil pisanja izvan čvrste romaneskne forme te kroz monologe, prisjećanja i zapažanja opisuje životne kušnje mladića Rica, njegove ljubavi i putovanja. Ante Jeličić Beleca privukao je pažnju publike romanom „Ljubavna pjesma“ u kojem je opisao osobni rast kroz Oliverove ljubavne pjesme. Kao što se u „Ljubavnoj pjesmi“ poetski bavi odjecima Oliverovih balada, tako se u „Hajdučkoj ljubavnoj priči“ bavi navijačkim strastima, Hajdukom i emocijama koje se rijetko opisuju, a traže elaboriranje. 

Ante Jeličić Beleca (Split, 1990) odrastao je na Hvaru, a u ranoj mladosti bavio se rukometom. Završio je studij sportskog menadžmenta u Splitu te MBA u SAD-u. U Australiji je bio izbornik ženske i muške rukometne reprezentacije Australije (2016. – 2019.) i time najmlađi izbornik rukometne reprezentacije u povijesti. 

S Antom Jeličićem Belecom razgovaramo o motivima romana „Ljubavna hajdučka priča“, o Hajduku, o putovanjima u životu i u pisanju te o snažnim emocijama koje upliće u svoje romane.   

Taktovi klavira, pučko kazalište, križić i balun – to su emotivna sidrišta koje mladi Rico nastoji sam sebi razjasniti i sačuvati u svom životu. Kako je nastao roman „Ljubavna hajdučka priča“? Odakle ideja za roman o ljubavima i Hajduku? 

Upravo ta četiri simbola nekako opisuju a i prožimaju cijeli roman, a to su zapravo ništa drugo doli ključevi za otvaranja vrata djetinjstva koje nas obilježi trajno, usudio bih se reći za života. Rico nastoji sebi to razjasniti, a istovremeno i sačuvati u putu života, jer mislim da je to onaj teži dio i tu osoba u traženju otpetljava, a zapravo plete nove niti. To je zanimljiv proces u umjetnosti za koji smatram da je najbolji način izražavanja predivne ljepote života, a opet tako nepredvidive i paradoksalne. I zato upravo potreba za pisanjem, za pričama, za uspomenama koje oživljavamo, za emocijama, u konačnici, naravno, za ljubavlju. 

Hajduk je simbol, inspiracija, mladenačko utočište i životna škola. Tko će se pronaći u Ljubavnoj hajdučkoj priči? Je li namijenjena mladim ili iskusnim navijačima Hajduka? 

Hajduk je simbol, ali i otpor, bunt, žar koji tinja kada osoba traži svoj identitet i ulogu u svijetu. On je ideal, ali i svakodnevnica. Ne znam kome je namijenjena, rekao bih da prvenstveno onima koji jesu hajdukovci, ali ne i isključivo njima nego ljudima koji vole Dalmaciju, a ne moraju nužno biti nogometno strastveni, jer ovo je u prvom redu fiktivna priča o dvoje mladih ljudi, a Hajduk se samo nameće poput lajt-motiva. Nešto slično kao i s Ljubavnom pjesmom i Oliverom, gdje je lajt-motiv bila pjesma, a roman nije imao nikakve veze sa samim Oliverovim životom.  Inspiracija je jedno, a književnost toliko široka da je ne bih ograničavao na jedan klub ili podneblje. Tu ide ona priča o paradoksu života, primjerice za napisati priču o Hajduku, moraš dobro znati povijest i prilike Dinama. Moj roman najviše kupuju ljudi  iz Zagreba što mi je čudno, ali i poticajno. 

Kao i u prethodnim Vašim romanima, „Ljubavna molitva“  i „Ljubavna pjesma“, putovanja su važan dio romana i sazrijevanja glavnog junaka. Kako putovanja grade glavnog junaka? Ispunjavaju li njegova očekivanja? 

Istina, moji likovi uvijek su skitničarske prirode, skloni lutanju ali ne onom bezglavom već sa svrhom, i junak uvijek ima dozu znatiželje ali i ludosti da sam sebe izazove i odbaci na margine društva gdje on uči, a pričanjem poučava druge. Poput Keruaca koji kaže da su za njega jedini ljudi oni ludi, ludi od želje za životom, od želje za razgovorom, od želje da budu spašeni, koji istovremeno žude za svime što postoji: oni koji gotovo nikada ne zijevaju niti govore obične stvari, već oni koji plamte, plamte poput fantastičnih raketa za vatromet što eksplodiraju u obliku pauka na zvjezdanom nebu, u čijem se središtu vidi plavi prasak i svi na to uzdišu: ajoj. Shakespeare je kraljeve suprostavljao prosjacima, dame kurtizanama, Cervantes je bio u „iluziji“ a od nje je napravio stvarnost. Tako je i s likovima, oni neće doći ako ispred tv-a gledaš Supertalent. Treba izaći na pučinu, ali i iz sebe. Tada oni žive svoje živote. 

Roman je razvedene strukture, s mnogo digresija i asocijacija, ali ipak ima nit koju glavni junak slijedi. Kako Rico pronalazi svoju životnu nit? Kakvu ulogu u životnim izborima mladića ima ljubav i kako je prepoznaje? 

Izgleda da ja tako pišem, rekao bih više scenaristički nego naširoko i dugačko. Meni dolazi pjesma, slika, pa onda riječ. Rico je pronalazi upravo u ovoj igri emotivnih sidrišta koje ste spomenuli, ali sa sidrom koje nije usidreno u nekoj luci, već koje traži plovidbu. Kad traži predah, i odmor, i rekapitulaciju onda se usidri u njima, i sprema za novi plov. Ljubav je njegova motivacija, ali on nema definiciju ni formulu za nju. Mislim da joj hrabro trči ususret, to je neka definicija njegove hrabrosti, hajdučkog stava.

U Vašem prethodnom romanu „Ljubavna pjesma“ odlomak je u kojem se opisuje uplovljavanje u splitsku luku pri povratku s prekooceanskog putovanja koje izaziva osjećaj povezanosti s rodnom obalom. Taj se odlomak iz romana često citira na društvenim mrežama, osobito oko obljetnice smrti Olivera Dragojevića.   Ima li u „Ljubavnoj hajdučkoj priči“ emotivnih odlomaka koji će se citirati? 

Mislim da nema ulomaka poput Oliverovog ispraćaja, ali mislim da se dosta citira sami preludij tj. uvod u Ljubavnu hajdučku priču gdje sam prije samog ulaska u priču i likove, dao svoj osobni osvrt što je za mene Hajduk. 

Hajduk je čudo, svakodnevnica, stvarnost, strast, najljepša ljubavna priča. Empatičan, buntovan, onaj koji ruši autoritete, onaj koji ukazuje na pravdu i ispravan put, odmetnik, a zapravo poveznica, katalizator, smisao, svjetski i lokalni, nadasve svoj, hrabar i vječan.

Kreativni zanos bio je silan, neobjašnjiv. Dok sam stvarao Rica, siguran sam da je on stvarao mene. Pisati nije bilo lako jer Hajduk dolazi u slikama, u viziji i emocijama. Kada siliš, on bježi. Riječi su za to najčešće preslabe, papir je često preškrt, ali taj žar i želja je jača od svega. Morao sam pratiti sebe i Hajduka, živjeti paralelne stvarnosti, stvarati klupko, a zapravo samo odmotavati. Događaji i ljudi koje sam susretao bili su nevjerovatni. Lijegao sam i budio se s Hajdučkom pričom. Onako kako se ona htjela oblikovati, oblikovao sam se i ja. Hajduk je sve, i romantika, i stvarnost, i renesansa, i subkultura, i kontrakultura, i realizam, i početak, i kraj.

Htio bih da ova priča ne bude u okviru, jer Hajduk to nije. On je promjena koja nam je svima potrebna, i sidro za koje se svi u životu držimo. Urednička intervencija nije mogla u tolikoj mjeri obuzdati divlji nagon teksta koji oblikuje bujica ekstatičnih spoznaja da bi se roman moglo doživjeti u bilo kojoj kategoriji i bilo kako drugačije nego kao oblikovanje životnosti, kao eksplozija životne energije koja razbija stereotipe pripovijedanja, klišeizirane priče i način življenja. Htio sam napisati istinu, a to je HAJDUK.

Rico je živio od očaja do ushićenja, jer dvije osnovne sukobljene struje stalno se isprepliću, kroz vertikalnu dubinu i horizontalnu naraciju. Svakako kad ih ujediniš doživiš neki oblik pročišćavanja, s tim da je u mojem slučaju ono bilo baš kako sam i htio, hajdučki. I tu ja kao autor postojim samo da priču koja je veća od mene, i jedina bitna, nakraju iznesem što najbolje mogu. A vjerujte mi, Hajduku sam dao dušu i srce. HŽV - Hajduk živi vječno.