Teodor Horvat | Od običnog dana do granice vječnosti

 

Istinita priča o čovjeku koji je u bolničkoj sali pronašao i znanost i umjetnost, i granicu života

Bio je to sasvim običan dan – barem je tako započeo. Doručkovao sam uobičajeno: dvije kriške tostiranog kruha s maslacem i svježom paprikom, ponekad i s ljutim feferonom iz vlastitog vrta. Nakon obveznog jutarnjeg brijanja izašao sam iz kuće i krenuo prema pekari, odlučan da kupim neki kolač ili nešto slatko što će prijati uz moju gorku tursku kavu bez šećera, kakvu sam uvijek volio.

Na putu prema tržnici svratio sam, kao i obično, u Centar Amadea – Dnevni boravak za starije osobe. Sestra N. mi je, kao i uvijek, skuhala kavu. No, ovoga puta nisam je popio. Ne zato što nisam htio, nego zato što nisam mogao.

Odjednom me obuzela slabost. Tjeskoba mi je stezala grudi, hladan znoj oblio mi je čelo, a bol u prsima postajala je sve jača. Sestra mi je predložila da legnem na kauč, brišući mi znoj ručnikom dok je istovremeno pozivala hitnu pomoć.

Dežurni liječnik u početku nije htio odmah doći – tražio je da se ja dovezem k njima. No, kad je čuo simptome koje mu je sestra prenijela preko mobitela, predomislio se. Ubrzo je stigao. Kad me ugledao kako nemoćno ležim, odmah je naredio svojoj medicinskoj sestri da pripremi EKG. Postavio mi je nekoliko rutinskih pitanja, ali sve mu je bilo jasno čim je pogledao elektrokardiogram.

Položili su me na pokretna nosila i smjestili u kola hitne pomoći. Vozač je upalio rotirajuću plavu svjetiljku, a poznati zvuk sirene odzvanjao je neprestano: tu-tu, tu-tu. Minute su bile presudne, kao da se vodila borba s vremenom – neravnopravna borba između života i smrti, gdje smrt obično pobjeđuje. No ovaj put nije bilo tako.

Zaobilaznicom smo brzo stigli na cestu prema Osijeku. U bolnici je sve već bilo pripremljeno. Nakon kratke trijaže i ponovnog pregleda, žurno su me uputili na koronarografiju.

Ležao sam pod hladnim svjetlom angiografske sale, dok su liječnici pripremali instrumente. Osjetio sam kako mi kontrastno sredstvo prolazi kroz ruku, kao da mi krvotok na trenutak zasvijetli iznutra. Na ekranu iznad mene pojavile su se moje arterije – krhke ceste života.

Čuo sam liječnika i sestru kako izmjenjuju stručne riječi – nazive katetera, količine kontrasta, kutove snimanja. Za mene je to bio nerazumljiv šapat, jezik koji nisam poznavao, hladan i stručan.

I tada se dogodilo nešto neočekivano: liječnik je, dok je radio zahvat, povremeno zapjevao poznate arije iz opera. Njegov dubok i ugodan glas, gotovo poput pravog opernog pjevača, ispunio je prostoriju. To je bio njegov osobni način da mi prenese mir i sigurnost, koristeći svoj talent i glas. Takvi trenuci nisu dio protokola – oni ovise o osobnosti liječnika, o njegovoj ljudskosti i empatiji.

Još maloprije slušao sam sirenu hitne pomoći, oštar i nemilosrdan zvuk borbe s vremenom. A sada – melodija, topla i ljudska, koja je prekrivala moj strah i unosila mir.

Stručni šapat i tehničke riječi stapali su se s glazbom, pretvarajući hladnu rutinu u trenutak ljudskosti. Svaka nota bila je poput meke zavjese nad mojom tjeskobom, svaka melodija činila je da srce kuca mirnije.

I dok sam ležao, između boli i nade, shvatio sam: medicina nije samo znanost i tehnika. Ona može biti i umjetnost. A u tom času, u toj sali, liječila me ne samo stručna ruka, nego i ljudska toplina pretvorena u pjesmu. I zato, kad se sjetim tog dana, osjećam zahvalnost – za znanost koja spašava život i za glazbu koja ga čini vrijednim življenja.

Moj oporavak bio je brz. Nakon izlaska iz bolnice, s jednim ugrađenim stentom, morao sam na kontrolu za tri mjeseca. Liječnica mi je tada rekla da je potrebno ugraditi i drugi. Vratio sam se, legao u bolesnički krevet i čekao svoj red.

U operacijskoj sali dočekao me isti protokol: skidanje odjeće i vjenčanog prstena, penjanje na viši krevet, zelena plahta preko tijela. Djeličkom oka mogao sam pratiti ekran i vidjeti vlastite arterije. Ovaj put bilo je prisutno više liječnika i jedna medicinska sestra.

Kateter su uvodili kroz radijalnu venu, sve je išlo dobro – dok nisam osjetio žarenje u prsima, poput dodira koprive, malo jače, ali podnošljivo. Odjednom me obuzeo umor i osjećaj ugode, kao da se dogodilo nešto lijepo.

Pred očima mi se ukazao poznati kraj: dječji vrtić u kojem sam nekada bio dijete. Prostor je bio obasjan svjetlom, a djeca su me okružila svojim smijehom i igrom. Osjetio sam neopisivu radost – kao da sam se vratio u vrijeme kada je sve bilo jednostavno i čisto.

Nisam nikoga osobno prepoznavao, ali svi su mi bili jednako dragi. Njihova bezazlena lica, njihova radosna trka i glasovi činili su svijet u kojem nema ratova, gladi, neimaštine ni boli. Bio je to svijet nevinosti i bezbrižnosti, svijet u kojem vlada samo igra i ljubav.

U tom trenutku osjetio sam da pripadam njima, da sam dio te čiste radosti. Bio sam presretan što sam opet s djecom, što sam ponovno ušao u prostor gdje nema straha ni patnje.

Tada sam začuo svoje ime – dozivala me medicinska sestra. Probudio sam se, nezadovoljan što su me vratili iz tog svijeta. Jer svijet u kojem sam bio bio je svijet kakav bi trebao biti: svijet djece, igre i nevinosti.

Operacija je potrajala još neko vrijeme, a ja sam jedva čekao da završi.

Nakon zahvata odveli su me u intenzivnu njegu. Nekoliko dana primao sam infuziju, zatim se oporavio i vratio na odjel. Kad sam napokon bio pušten kući, jedna medicinska sestra rekla je: „Vratit će se on opet.“ Te riječi mi nisu bile nimalo drage. Pomislio sam da bi možda bilo bolje da sam umro.

Od tada je prošlo nekoliko godina. Još sam među živima. A koliko će to trajati – zna samo dragi Bog.