Snježana Budanec | Ne zaboravite me

Putuje kao lastavica

Razočaran čarolijom zimske ljepote svoje grude.

Nošen vjetrom zapadnjakom

U nepoznatu zemlju kruha i plaće

S kamenom u želucu,

Kliještima oko srca,

Vrećom briga i silom razvučenim osmijehom.

Uz pozdrav: „Ne zaboravite me!“

Vratio se za kratko jer je sanjao o povratku i

Još je tu u snu pored svoje braće.

Sanja o novom proljeću.

Opet se u jesen diže.

Putuje kao roda razočaran prognozom.

Vode ga neke nove sjeverne kiše.

Pozdravlja sve od reda:

„Ne zaboravite me!“

I nema ga više…