Senka Skorić | D – Manoza

Je li moguće da je prošlo već deset godina pomislila je Branka uzimajući iz ormara haljinu koju joj je Zoran kupio kad se vratio sa zadnjeg kongresa. U Zagrebu je kupila torbicu i cipele, jutros je bila na frizuri, odvela Tinu mami (Zoran je opet na putu) i sve je bilo spremno za proslavu desete godišnjice mature.

Veselila se ponovno vidjeti ekipu kao i njihovog starog razrednika. Uvijek ih je znao dobro razumjeti. Njegova rečenica koju svi dobro pamte bila je: „Ja te zaista razumijem, ali pokušaj stvar vidjeti s druge strane.”

Željno je čekala vidjeti svoju  prijateljicu Milicu. Milica se prije par godina razvela, preselila u drugi grad pa se od tada nisu vidjele.

Parkirala je auto ispred restorana i ušla. 

Pozdravila se sa svima, upitala razrednika za zdravlje i tada je u restoran ušla Milica. Izgleda savršeno, kao i uvijek, pomislila je Branka i požurila je pozdraviti.

- Joj stara pa ti si uvijek ista! Izgledaš TOP! Vidi kose, imaš  pramenove, dobro ti stoje. - veselo će Branka

- Daj ne pretjeruj! Što tebi fali? Haljina ti je prekrasna.

- O hvala, daj dođi sjedni, nismo se dugo vidjele.  

- Baš dobro što nas je ovoliko došlo na proslavu. Brzo je prošlo deset godina i bila mi je želja sve vas vidjeti ponovno.

- Da, i meni.- Branka će.

- Vidi svi su tu, cijela naša luckasta ekipa. I Karlo je došao. Je li se on vratio iz Amerike? Kasnije ga moram pozdraviti, ipak sam ja bila njegova tiha patnja cijelu srednju školu. A vidi našeg Šime, ostario je od kako mu je žena umrla. Tebe je posebno volio. Uvijek te je zvao dobrice moja. Mene je zvao mala vrckava. Nisam mu bila draga, nije volio cure koje se previše šminkaju.

Branka je pomislila kako je Milica i u srednjoj školi uvijek vodila glavnu riječ u društvu. Ali, morao je netko. Ona nije bila takav tip. Milica je pričala za obje.

- A vidi mene, ja kao uvijek samo pričam. Ajde, pričaj, kako si ti? 

- Dobro sam. Sve OK.

- Još si učiteljica u našoj osnovnoj školi?

- Da, dobro mi je tamo, sad mi je to blizu našeg novog stana, a i Tinin vrtić je u blizini. Djeca u školi su mi dobra, vole učiti engleski.

- Super, kupili ste novi novi stan. Kad?

- Prošle godine. Onaj nam je zaista bio mali. Zoran je upoznao investitora pa smo još dok se zgrada gradila uplatili predujam.

Milica je gledala po restoranu, klimala glavom i smješkala se.

- Nego, kako si ti? - upita Branka

- Dobro, dobro. Dobila sam napokon specijalizaciju. Ginekologiju. Počela sam u veljači ove godine.

- O, super. Sad mi je lakše kad imam prijateljicu ginekologicu. Trudna sam, uspio je Zoran napraviti drugo dijete između dva službena puta. Ha, ha, ha.

- Trudna si?!?!

- Da, što to nije divno? Znaš da sam ja uvijek htjela bar troje djece.

Milica je vidjela da je Karlo sam za šankom i rekla kako ga ide pozdraviti. Kod Branke je došla sjesti Marija. Čavrljale su skoro pola sata kad je Branka osjetila lagano probadanje u donjem dijelu stomaka. Nisam valjda opet uhvatila upalu mjehura pa ću opet morati uzimati onu groznu D- manozu, pomislila je. Piškilo joj se. Otišla je u WC. Kad je ušla, iza vrata desnog WC-a čula je Milicu kako plače i govori.

- Stoko jedna, obećao si da ćeš je ostaviti, a Branka je trudna! Što kako?! Što ti nije jasno, napravio si joj dijete, eto tako! Upravo mi je sad rekla!

Branka je brzo ušla u  WC s lijeve strane. Suze su joj tekle niz lice. Počelo ju je probadati sve jače. Mora da je ipak uhvatila upalu mjehura.

✍