Branko Filipović | Jesen

Jesen,

a lišće

kao moji dani,

lelujaju

i odlaze u prošlost.

Sve ih je manje,

a grane,

kao i život –

ostaju puste 

i same,

prepuštene vjetru

što slavi svoju snagu

noseći preostalo lišće.

A ti!?

Gdje si sada ti

moj list na vjetru

što drži se grana

kao ja života,

života s tobom

kada te nema.

I nema te bure,

tog' povjetarca

što nosi 

i trga

grane sa lišćem

koje je vječno

na zimzelenom drvetu života.