Gledam bijelu pjenu vječnog vodopada.
Izgubljena kaplja na lice mi pada.
U statičnoj ljepoti kamena i vode
umire li život ili rađa nada?
Obuzima me nemir. Drhti mjesečina.
Uzmičem u sjenu pred pjesmom bez žara.
Vraća mi se mladost ili starost vara?
Brišem vrijeme rukom – budućnost umara.
Vjetru dajem misli, ružama bjelinu,
gnijezdo prepelici, humcima tišinu,
u sivilo smijeha krvotok zamatam
i postajem pjena, oličenje slapa
dok knjiga života polako se sklapa.
1 komentar:
Dojmljivo!
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.