Viktor Šabarić | Osim u smijeh, dobra šala vodi u daljnje promišljanje

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar 

Roman „Bolero“ u knjižarama je dočekala sasvim neobična potražnja. Na društvenim mrežama bilo je najava da se okuplja publika koja sa zanimanjem očekuje prvijenac mladog onkologa, no potražnju kakva se razvila u nekoliko knjižara koje distribuiraju „Bolero“ sasvim je neobična za roman domaćeg debitanta u žanru spekulativne fikcije. U Šabarićevu romanu Ravelov „Bolero“ prati glavnog junaka kao glazbena podloga, a u duhovnoj avanturi izmjenjuju se najpoznatiji motivi filmske i književne fantastike kao što su Preobražaj, Alisa u zemlji čudesa, Povratak jedija, Matrix, Shrek…, a čitatelji bi mogli prepoznati još utjecaja. U naizgled svakodnevnoj stvarnosti koja uz zvuke „Bolera“ dobiva novu dimenziju, Šabarić kombinira i interpretira motive iz klasika književne i filmske fantastike dok njegov diskretan humor, vrlo rijedak kod domaćih autora, omogućuje širu perspektivu i nadmoć umjesto strepnje u neizvjesnosti.

Viktor Šabarić (Zagreb, 1995.) maturirao je 2014. na V. gimnaziji i potom upisao Medicinski fakultet u Zagrebu, gdje je i diplomirao 2020. godine. Zaposlen je pri Klinici za onkologiju KBC-a Zagreb na kojoj specijalizira internističku onkologiju. Uz genetiku tumora, u slobodno vrijeme bavi se i stranim jezicima, te se aktivno služi engleskim, njemačkim i španjolskim jezikom. Sastavljao je i vodio popularni kviz općeg znanja “Kvizdarija”.

S Viktorom Šabarićem razgovaramo o nastanku „Bolera“, njegovu humoru, likovima, kolegama spisateljima i spisateljskim planovima.

Vaš prvijenac „Bolero“ roman je o krizi identiteta tipičnoj za suvremenicu - glavni lik budi se "izvan sebe", svjestan da njime upravlja nepoznata sila koje se želi osloboditi. Kako je nastao Bolero? Odakle inspiracija za potragu za novom interpretacijom stvarnosti?

Bolero je pokušaj sinkretističkog spajanja mojih dosadašnjih promišljanja o izletu u nepoznato, gdje je fabula samo kostur na koju se vežu ideje o interpretaciji stvarnosti. Kada pogledate umjetnička djela, ona zapravo prikazuju iste stvari otkako je čovjeka, a umjetnik je ta prizma koja lomi stvarnost i interpretira ju na svoj unikatni način, što ga u konačnici i čini umjetnikom. Nejasno je otkud dolazi motivacija za izražajem, možda bih rekao i potreba, ali vjerujem kako se radi o nečemu što od samog početka tinja u predodređenim pojedincima.

Kafikanski je motiv buđenja u nepoznatom tijelu, a u Veprovom brlogu je raskošno postavljen stol kao kod Ludog Klobučara. U Boleru su prepoznatljivi motivi iz klasika spekulativne fikcije, a neočekivan je humor koji pokazuje nadmoć i hrabrost u prihvaćanju događaja. Je li humor trajnije obilježje Vaše proze? Je li i proza koju ste u školi pisali za Lidrano bila duhovita? 

Humor je prema imenjaku Viktoru Franklu sofisticiran mehanizam kompenzacije kojim štitimo ego, a kada se dovede do apsurda postaje moćni alat bijega iz bilo koje situacije. Priznajem, pridjev duhovit pratio me od najranijih dana, ali vjerujem kako se u toj riječi osim humorističnog prizvuka krije i ispunjenost pojedinca duhom koji prepoznaje trenutak za dobru šalu, koja često osim u smijeh vodi i u daljnje promišljanje. Upravo humorom pokušavam "začiniti" napisano i pružiti čitatelju dodatnu razinu užitka i ponuditi bijeg iz neupadljive svakodnevnice.

Dominantan lik u Boleru je golemi, autoironični, sveznajući Vepar koji je prva stanica u putovanju do samospoznaje glavnog junaka. Kako je nastao Vepar? Poznajete li nekoga fizički sličnoga?

Drago mi je da spominjete Vepra. Da, Vepar je doista nastao (barem fizički dio) prema jednom osobitom pojedincu koji također nastanjuje svojevrsnu jazbinu. S druge strane, karakterno iz njega proizlaze konstrukti koje sam godinama uzgajao u dubini primozga, a Vepar se činio kao lik koji bi ih bez puno propitkivanja mogao iznijeti u većinski jednostranom dijalogu. Iako takav glomazan nedvojbeno privlači pažnju, onaj koji me posebice zaintrigirao bio je njegov antipod Gospodin Frank čiji se lik naprasno odlučio ukazati tijekom kasnovečernjeg pisanja romana. Nisam mogao objasniti zašto se nalazi tamo, ali kako nije odustajao, morao sam ga uključiti podzemni teatar apsurda. 

Zašto baš Ravelov Bolero kao glazbena podloga i signal promjene perspektive?

Sve oko nas u stanju je konstantne promjene koja nezaustavljivo djeluje. Simbol toga može se pronaći u Ravelovom Boleru gdje se parametri mijenjaju, ali melodija ostaje ista. Upravo tako se i mijenja protagonist romana uz podlogu spomenute skladbe kojom kroz iterativne zamahe dirigira sluzavi maestro i time diktira tempo čitavog romana u iščekivanju velikog finala. Ono čemu u završnim poglavljima romana svjedočimo je kraj odzvanjanja melodije, a time i ostvarenje konačne preobrazbe i promjene čitave paradigme u protagonistovoj interpretaciji stvarnosti. No, na samom kraju čuvši još jednom melodiju, glavni lik shvaća - iako je njegova preobrazba potpuna, još ima onih kojima je na putu metamorfoze Bolero itekako potreban.

Glavni lik u Boleru želi se osloboditi amebe koja preuzima moć nad njim i želi ga ubiti. Koliko je na motive u Boleru utjecala Vaša profesija onkologa? Imate li uzore među liječnicima koji pišu? Prepoznajete li u njihovim djelima njihovu profesiju?

Moram priznati kako liječničko zvanje i znanje držim strogo odvojenim od kreativnog dijela mozga i obrnuto, na radost čitatelja i pacijenata vjerujem. Medicina 21. stoljeća je sve samo ne kreativna (na sreću za pacijente), već je skup algoritamskih postupaka nastalih na temelju dosadašnjeg znanja ispitanog kroz kliničke studije. A okrenemo li situaciju i pokušamo algoritamski pristupiti umjetnosti dobit ćemo umjetnom inteligencijom kreiranu umjetnost lišenu osobnosti i originalnosti. Kada pišem i kada radim osjećam kako koristim potpuno druge intracerebralne sustave, koji se isprepliću pojmovno, no tok misli potpuno je različit. Navedeno je vjerojatno razlog zašto nema mnogo liječnika-pisaca i pisaca-liječnika i zašto će prema mom osobnom mišljenju umjetnost biti posljednji bastion ljudskog djelovanja u "AI" potpomognutoj budućnosti.

Na festivalu žanrova Dvotočka premijerno ste predstavili Bolero, uz mlade pisce Mislava Gleicha i Ivora Kruljca te iskusne SF autore Aleksandra Žiljka i Marka Fančovića. Kakvi su dojmovi o sceni koja je dočekala Bolero, s obzirom da je odlomak Bolera objavljen u sf časopisu Ubiq? 

Predstavljanje vlastitog romana uz Mislavova i Ivorova književna ostvarenja bio je djelomice i izazov obzirom da su obojica kroz svoje struke na neki način "ukorijenjeni" u jezik. Također, privilegija je slušati raspon vokabulara dvojice nadarenih pojedinaca dok izlažu neke nove ideje i interpretacije stvarnosti kroz svoje književne likove i time pokazuju duboku posvećenost i ljubav ka misaonom procesu stvaranja književnog djela. Samo prisustvo u takvom društvu pružilo mi je velik osjećaj zadovoljstva i nade u budućnost hrvatske književnosti. Velika mi je čast bila i dobiti kompliment od doajena hrvatske SF scene Aleksandra Žiljka, kroz čiji je čitalački prozor prošlo dosad tisuće tekstova. Svakako mi navedeno daje motivacije za nastavkom literarnog stvaranja.

Što očekujete od romana i kakve su Vaše spisateljske ambicije? 

Roman je napisan bez velikih osobnih očekivanja. Ono najvažnije, objavu romana, već sam dočekao zahvaljujući prilici ukazanoj u izdavačkoj kući Beletra. Iako laskaju pozitivne kritike i komentari publike, najveće zadovoljstvo mi pruža sam stvaralački proces. U ovom trenutku ispred mene pupaju izazovi u svijetu medicine, ali osjećam kako se iza zida izgrađenog od poslovnih obaveza gnijezdi novi roman, spreman iskoristiti i najmanju pukotinu u mom rasporedu.