Tomislav Stockinger | Neumrlo sjeme rastanka

Više od devetnaest godina ona bješe moj um, moja srž, moje biće;

Nekom vječnost ne kaza niti riječ, nekom časak tutnji u sav glas;

Život…, smrt…, evo - mome suncu, mojoj sreći sve praznija zora sviće;

Gledam sada sam; vidim noć, a gledam dan – i dišem tiho kao pas;

Zar na nebu sve boje, svi zvuci, ne oboje dušu vječnu prolaznošću?

I sve ljudsko zar u tijelu našem ne vrišti kad izgubi onu tanku nit?

Kad mišljah o boli, o stidu, demoni sreće opijahu me strašću;

I nikad, baš nikad ne mogoh dokučiti onu krhku anđeosku bit;

Možda (ali samo možda) kad opet noću na balkon taštine sjednem,

Crno biće usuda ponovno će doći  - da mi šapće tiho o izgubljenoj sreći;

Bit će tako k'o i svake zgode: ustanem se smjerno, dignem se i padnem;

Znajuć' sve što stvor taj uvijek i uvijek meni ubogom će reći;  

Ah, taj mali, prosti osjet duše, glad za ugodom, krik za vječnom pravdom!

Oluje i valove strašne, i kapije teške, zar pakla, zar raja? - sa ovoga Svijeta,

Valjaše i valjaše i kroz blato i kroz zlato, al' uvijek s istom krvarećom nadom: 

Rastanak dvaju srca jednom će učinit' djetetom, čedom najdivnijeg osjeta!