Ivor Kruljac | Ne želim bježati od stvarnosti, nego spoznati je i razumjeti

Ivor Kruljac Snimio Jahvo Joža,
Klub Močvara

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar 

Originalni i nepredvidivi odnosi koji predvidive svakodnevne situacije dovode do apsurda ili groteske, kako kaže naslov zbirke priča – to je prvi dojam koji ostavljaju priče Ivora Kruljca u zbirci „Groteskni incidenti“. Ivor Kruljac piše priče širokog spektra – od horora do sf-a – a zajednički nazivnik svih priča je uporište u svakodnevnici koja neočekivano postaje nevjerojatna te ironijski odmak sve do duhovitosti, kojim autor, čak i u hororima, podsjeća da život ne treba shvaćati previše ozbiljno. Muzej, mračna ulica ili običan školski razred – stječe se dojam da svaka situacija Kruljcu može biti inspiracija za kreaciju, ironiju i grotesku. 

Ivor Kruljac (Zagreb 1996.) diplomirao je novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, a tijekom studiranja počeo je objavljivati priče i pjesme novinarske članke na hrvatskom i na engleskom te nastupati na pjesničkim događanjima. Objavio je tri zbirke poezije – „Nebuloze“ (2017.), „Psihodelije“ (2018.) i „Intelektualna kruljenja“ (2020.), a sudjelovao je i u digitalnom pjesničkom zborniku „Di si bio 2020? – stihovi pod maskom“, kojim se prikupljao novac za obnovu petrinjske knjižnice nakon potresa. Pisanje je njegov životni izbor i donedavno je radio radi kao novinar reporter na portalu srednja.hr, stoga s Ivorom Kruljcem razgovaramo o poeziji, prozi, novinarstvu i perspektivama u eri multimedije.  

Kao novinar, vjerojatno ste mogli izabrati komercijalno atraktivniji naslov za svoju zbirku priča, no izabrali ste „Groteskne incidente“. Zašto takav naslov zbirke priča? Je li takav naslov znak otpora sveprisutnoj komercijalizaciji?  

Bit ću iskren, Nisam se zamarao tim pitanjem. S jedne strane, atraktivnost svakome znači nešto drugo, nekim je možda baš ovaj naslov atraktivan, a drugima nije. No, općenito, mislim da sam jedan od onih malo dosadnijih novinara koji voli naslove koji su precizni i daju srž priče, iako takvi nisu nužno uvijek klikabilni, a istu sam filozofiju imao i ovdje. Jedna od priča u zbirci se zove 'Osakaćena sreća'. Prije nego je završila u knjizi, poslao sam je 2017. na objavu portalu Književnost uživo. Urednik tog, danas nažalost ugaslog medija, Milan Zagorac, objavio je priču i rekao mi da je posrijedi 'vrlo zanimljiva groteska'. Otuda taj dio naslova, a što se tiče incidenata pa sve su priče unutra ustvari događaji, incidenti, nešto što odudara od mira i svakodnevice. Što je u književnom smislu, prema mojoj procjeni, vrijedilo napisati. K tome, odlične pisce se uvijek hvali da imaju sjajnu karakterizaciju likova, dok se ja više fokusiram na događaje, zanimljive incidente, a ne na karakterizaciju likova pa mislim da sam onda s tim naslovom uspio sugerirati publici što (ne)očekivati od knjige. 

Istina je da nisam fan komercijalizacije u smislu da se sve gleda kroz prizmu koliko novaca možeš zaraditi. Ipak, zadnjih mjeseci muku mučim da nađem nekog izdavača koji bi pročitao rukopis jedne moje slikovnice pa da odluči vrijedi li uložiti dalje u ilustratora i objavu ili da mi jednostavno kaže „čuj dečko, ova priča je bezveze“. Nitko ne želi ni pogledati tako nešto jer naprosto u tome nema love pa baš zato razmišljam da bi volio da je književnost komercijalna. Naravno, komercijalizacija ima mnoštvo negativnih strana. U prvom redu, loš osjećaj kada se listaju samo brojke, što se prodalo, koliko se uložilo, je li se vratilo i je li došlo do profita. No, budući da je trenutna situacija u Hrvatskoj prilično nepovoljna za književnike, pogotovo slabije poznate, teško mi je ne pomisliti da bi druga krajnost od ove sadašnje ipak bila bolja. Čak i ako je to biranje između toga želite li dehidrirati u pustinji ili se utopiti u ljetnom monsunu kojom bi komercijalizacija mogla i poplaviti trenutačnu sušnu pustinju hrvatskog izdavaštva. Pogotovo to vrijedi za manje poznata književna imena koja u najboljem slučaju vide fatamorganu, ali nikako da pronađu oazu u kojoj ipak mogu uživati nek poznatija književna imena koja se stalno vrte u krug.  

Profesor-ubojica, zla mumija, serijski ubojica Mošnjar koji žrtvama reže testise...  zbirka  „Groteskni incidenti“ prilično je krvava. Odakle inspiracija za horore? Koliko su horori za Vas istraživanje slobode stvaranja, a koliko projekcija straha od stvarnosti? 

Ovisi od situacije do situacije. No, primjerice, za priču 'Ružica', gdje se radi o mumiji, ideju sam dobio u Arheološkom muzeju u Zagrebu, koji mi je ustvari i najdraži muzej u gradu. Eh sad, zašto mi se, gledajući to beživotno tijelo i povoje zagrebačke lanene knjige, razvio zaplet kakav mi se razvio u glavi i koji sam naposljetku napisao, stvarno ne znam. No, mislim da je to zanimljivo pitanje, koje se ne tiče samo mene, već ljudi općenito. Ljudi ne pišu priče poput recimo mirnog nedjeljnog podneva ili „uživao sam u posjetu muzeju gdje sam vidio mumiju koja, eto, samo leži za posjetitelje koji mogu upijat taj prizor“. Opis takve nekakve dokolice i običnosti može proći u poeziji, ali čini mi se da u prozi ljudska priroda to naprosto ne dopušta. Ljudi kad smišljaju svoje ili uživaju u tuđim pričama, uvijek traže zaplete u kojima postoji nekakav problem, uznemiravanje svakodnevnog života. Bilo da se on tiče nasilja, ljubavnih jadi, paranormalnih aktivnosti, osobne depresije, anksioznosti, loših osjećaja ovisnosti o alkoholu i drogama, svađama sa samim sobom ili bližnjima. Dakle, o nečemu što je ustvari problem, kojem se može pristupiti kroz suze ili smijeh, koji se onda razriješi sretno, tužno ili nedorečeno. Ljudi vole to uzbuđenje, ali kud li sreće da se ono događa samo u fiktivnim pričama. Problem je što se nažalost događa i u stvarnosti kao što konstantno svjedočimo.  

Što se tiče straha od stvarnosti, naša realnost je puna lijepih, neutralnih i ružnih stvari. Kroz poeziju i prozu se bavim primarno bavim društvenim problemima, filozofskim tlapnjama i osobnim strahovima ili pitanjima koja me muče. To mi je svojevrstan način razbistrivanja misli, umirenja, ali ne doživljavam to kao suočavanjem sa strahom od stvarnosti, već možda distanciranjem od njega. U smislu, pišem priču u trećem licu, događa se nekom drugom, ne meni. S druge strane se bavim novinarstvom jer, neovisno je li riječ o ružnim ili lijepim stvarima, volim doznavati stvari iz prve ruke, doznati što stvarni ljudi misle o nečemu ili kako to percipiraju. Tako da bi novinarstvo doživio kao suočavanje sa stvarnošću koja može biti i lijepa i ružna, strašna, ali i smiješna, čudna i uvrnuta. No, baš kroz novinarstvo, ne želim bježati od stvarnosti nego je probati spoznati i razumjeti što se i zašto događa te kako kroz sve to možemo izaći sigurni i slobodni i s nekim novim znanjem i spoznajom.  

U Vašoj zbirci pripovijedaka „Groteskni incidenti“ šarolik je izbor priča od horora, preko sf priča do anegdota. Koji žanr Vam je najbliži? Pišete li i dalje šarolike priče ili ste se opredijelili za jedan od žanrova? 

Općenito su mi krimići najdraži žanr i njih najviše volim čitati. No, kad je riječ o vlastitom pisanju, pišem šaroliko, ovisno kakva mi priča padne na pamet. Ipak čini mi se da najčešće završim u SF-u, makar mi krimići ostaju glavna ljubav. 

U pričama ste često samokritični, kao da sumnjate da će se priče svidjeti čitateljima što se ne uklapa u trend samohvale koji nameću blogeri i influenceri. Zašto sumnjate u svoj uspjeh kao pisca, a ipak pišete? 

S obzirom da su mi opisi likova, što fizički, što karakterno, sporedni te mi je fokus na radnji, polazim od činjenice da nisam toliko dobar prozni pisac za razliku od kolega koji mogu ispričati relativno zanimljivu priču te imati razvijene, višeslojne likove. Ako bi bio sam sebi odvjetnik, rekao bih 'pa dobro to su kratke priče, što očekujete u pet do sedam stranica teksta?'. No, ako bi sam sebi bio tužitelj, rekao bih 'ima pisaca koji kroz radnju sjajno predstave likove, a i kao da su oni neobjavljeni romani koji su duži nešto bolji po tome pitanju'. No, kao što u nogometu imate prvoligaše, drugoligaše, trećeligaše, ne vidim problem da i ja budem pisac makar ne onaj koji će dobiti Nobelovu nagradu. U međuvremenu, bilo preko proze, bilo preko poezije, upoznao sam ljude kojima se moj rad dopada i one kojima se ne dopada, pa mi je zanimljivo čuti različite reakcije na nešto što što napišem. 

No, tko zna, možda ću nakon tisuću ne baš dobrih stranica s vremenom postati bolji na 1001. stranici. Mislim da bi svi trebali naučiti granicu između zdravog samopouzdanja, bez lelujanja u umišljenost ili pak nesigurnost u vlastite sposobnosti. Pogotovo u današnjem svijetu influencera i blogera koje ste spomenuli. No, osobno, bojim se, još nisam pronašao odgovarajući balans.

Objavili ste četiri zbirke poezije i ne odustajete od ritmičnog, vezanog stiha. Ipak, nastupali ste sa slamerima koji pišu većinom slobodnim stihom. Kako ste se rimama uklopili u slamerske programe i društvo?  

Slam zajednica i ekipa u njoj su po meni apsolutno najbolja zajednica za pjesnike u Hrvatskoj. Ekipa koja ne nabija komplekse, ne kolje se oko ikakvih gluposti niti glumi nekakve elitističke face koje su iznad svih, što se ne može reći za brojna druga pjesnička udruženja, grupacije i pojedince koje sam upoznao tijekom svojeg pjesnikovanja. K tome je najraznolikija. Pitali ste me kako sam se uklopio s rimama jer slameri većinom pišu slobodnim stihom. Ako pod slamom podrazumijevate autore kao što su Mario Kovač,  Željko Barišić, Vlatka Briški, Žarko Jovanovski, Siniša Matasović, Luka Antić, Petra Zelenika, Vanda Borelli, pitanje je sasvim na mjestu i odgovor je 'jer su dragi i otvoreni ljudi'. No, tu su također i pjesnici kao što su Dino Tremens, Zlatko Majsec, Hrvoje Mimica, Dijana Ćurković, Ivan Dejan Inđić pa i moja malenkost te volimo rimovati. Ne znam sad točne omjere kakav stih prevladava, ali svi imamo različite pristupe, teme i stilove i to ne predstavlja nikakav problem. Slam, za razliku od nekih drugih književnih pravaca nema uređena pravila kakva poezija treba biti u stilu izričaja i pristupa stihovima. Sve nas veže ista želja, a to je dobro se zabaviti, podijeliti neke naše misli i osjećaje s publikom te vratiti poeziju običnim ljudima, malo i u inat onima koji poeziju i sebe same shvaćaju preozbiljno. S takvom filozofijom, nebitno je da li svoj stih vežete lancima ili držite slobodnim poput sokola u divljini, bit ćete dobrodošli.  

Pisanje birate za profesiju jer ste završili Fakultet političkih znanosti i donedavno ste pisali za portal Srednja.hr. Kakvu budućnost pisanog novinarstva mladi novinari vide u eri društvenih mreža i marketinga?   

Teško mi je reći što mladi novinari vide oko budućnosti pisanog novinarstva, pogotovo ako pod time mislimo na naše kolege na fakultetu, to je pitanje za njih. Mogu govoriti samo u svoje ime ali bi na tom tragu želio naglasiti da ne volim praviti razliku između mlađih i starijih novinarskih kolega. Svi smo u istoj priči i osobno mislim da je najbolja redakcija ona koja donosi spoj iskustva starijih generacija, ali i svježu perspektivu i nove poglede mladih generacija. No, pod uvjetom da to ne bude na način da jedna strana pokuša progutati drugu, nego da zajedno u sinergiji radimo novinarstvo koje je informativno, zanimljivo, pošteno i koje nam najbolje leži. 

No, da se vratim na Vaše pitanje što očekivati od pisanog novinarstva u eri marketinga i društvenih medija.  S jedne strane, imamo veliki potencijal. Primjerice, vi ćete ovaj članak objaviti na portalu, a ne u tiskanom listu. Dakle, mogu se hvaliti svojim bratićima u Austriji, Njemačkoj i Umagu da sam dao intervju tako da im u par sekundi pošaljem link na ovaj članak. Ne moram im slati tiskani primjerak novine što može potrajati i nekoliko dana da stigne do njih. Dakle, jeftinije je i brže. S druge strane, društvene mreže i internet su dovele do ekspanzije medija gdje je, čini mi se, konkurencija nemilosrdna. Na tragu marketinga, traže se naslovi članaka koji će potaknuti ljude da kliknu baš na vaš članak od svih drugih. Za taj klik se nerijetko žrtvuje jasnoća naslova kakve smo imali u tiskanim medijima na kojima sam odrastao (vrlo malo i osobno pisao) pa mi ponekad bude žao te pomame za clickbaitom. Ipak, tu osobno krivim same čitatelje koji se u komentarima žale da su naslovi zavaravajući ali ipak klikaju samo na takve, a ne i na one koji jasno kažu o čemu se radi u tekstu. Pa tu imamo problem da ne možete očekivati od novinara da prestanu imati senzacionalističke naslove, ako oni nesenzacionalistički i „korektni“ završe bez ikakve čitanosti. Također, nekad može biti i malo depresivno, ako vidite da priča za koju osobno smatrate da je vrlo bitna, ipak nije bila toliko čitana. No, na kraju dana, najvažnije je zadržati ljubav i volju prema tom poslu te nastojati što ga bolje raditi.  Ponekad to znači i odricanje od slobodnog vremena, pogotovo ako želite pored dnevnih vijesti raditi autorske radove. Intervjue, dublje, reportažne pa čak i istraživačke tekstove. Ali, kada ste spremni raditi na priči za koju istinski smatrate da ju je važno ponuditi javnosti i uspijete je objaviti, nema ljepšeg osjećaja. Čak i ako je pročita svega desetak ljudi, možda ćete djelovati neuračunljivo svakoj normalnoj osobi, ali bit ćete sretni.