Sandra Pocrnić Mlakar | Zagorkini sljedbenici: Čitamo ili slušamo - knjiga u multimediji

 

Čitali ili slušali – sadržaj je ono što nas zanima i povezuje, ono što trebamo znati da bismo prepoznali sugovornika koji je na istoj frekvenciji, modificirali ponašanje, gradili sebe i civilizaciju. Nova izdanja u novim medijima pokazuju što je zapravo nakladništvo i objavljivanje sadržaja. Osnova je izabrati sadržaj koji će se publicirati, a biranje medija je tehnički posao. Sadržaj koji se objavljuje treba biti takav da iza njega mogu stati i autor i urednik, a i cijeli tim naveden u impresumu. Svi su oni radili za publiku. Proizvodnja novog sadržaja od sirovog rukopisa zato postaje još veći izazov. Pri izboru sadržaja treba uzeti u obzir sve kriterije koji obuhvaćaju publiku našu, stranu, autora, doba, uvjete na tržištu, interes nakladnika, naravno. Zatim se treba pobrinuti da proizvedeni nosač sadržaja, papirnati ili virtualni, dostigne čitanost veću od nekoliko stotina primjeraka. Sirovi rukopis treba urediti tako da bude pitak i čitak, a zatim ga treba plasirati, usmjeriti prema čitatelju kroz knjižare i kroz objave u medijima u kojima će se objasniti što novo nudi i zašto ga treba čitati. Ako je autor debitant – opet se ponavlja priča kao i za prvu knjigu – kreće se od nule, ali u godini dana puno se može napraviti.

Kao i kod papirnatih knjiga, i e-izdanja se dokazuju na tržištu, s tim što je potražnju još teže razviti jer je apstraktna – knjiga postoji samo kao link i naslovnica na webu, sve o knjizi i treba doznati iz medija i pratećih izdanja. Ako nitko u medijskom prostoru ne prati knjigu, izdavač sam svojim snagama razvija potražnju kod publike, a ako se nitko u medijskom prostoru ne bavi publikom – shvatili ste već – vrlo je teško, gotovo nemoguće, povezati autora i čitatelja.

Izdavači koji se oslanjaju na potpore znaju ponekad zanemariti publiku, pa na svom webu, koji je često jedina informativna platforma za njihove knjige, krenu u diskusiju s izvorima financiranja, umjesto da se fokusiraju na predstavljanje produkcije koju nude i okrenu se publici. Otuda žalopojke o premalo sredstava, nedodjeljivanju potpora i sličnim nevoljama našeg nakladništva koje ni taj minimalan medijski prostor ne koristi za komuniciranje s publikom i predstavljanje svojih izdanja. Mediji će pak samoinicijativno vrlo rijetko otvoriti prostor nekom od izdavača audio ili e-knjiga kako bi predstavio svoj program, a na sajmovima knjiga audio i e-izdavači nemaju drugog argumenta osim plakata, jer je sva njihova produkcija virtualna. A naši kritičari, recenzenti i novinari koji se bave knjigama, pa i blogeri, vidjeli smo, više su orijentirani na subjektivnu procjenu nego na objektivnu ocjenu, pa će izabrati listanje knjige ili pak čitanje na mobitelu, ovisno o tome na što su navikli, ali kombinaciju vrlo rijetko. Kritičar Željko Erceg, inače vrlo kompetentan za žanrove, koji ima širok pregled domaće i strane produkcije, povjerio mi je da mu je tiskana knjiga gnjavaža jer se navikao čitati na mobitelu koji mu je pri ruci u svakom trenutku. Ali nije isključiv, pa ponekad ipak uzme knjigu u ruke.

I s multimedijom smo, dakle, opet tamo gdje smo bili – treba razviti interes za novo da bismo uopće posegnuli za sadržajem u kojem god obliku, a procijep između čitača i nečitača još se više produbljuje, jer nema čak ni materijalizirane knjige koja se može darovati, pokazati ili preporučiti, već je sve u oblacima i na linkovima, u kojima se treba znati snaći. U perspektivi, knjižnice će se zato smanjivati, ali edukacija se treba intenzivirati. Za novo znanje treba stvoriti emocionalni prostor da bismo memorirano naučili pretraživati i upotrebljavati. Kao što preporučuje profesorica Anita Kovačević u svojoj knjizi „Metoda upitnika”, osnovna pitanja mogu u glavama učenika pripremiti teren za usvajanje novog gradiva. Jer apatični i nezainteresirani nećemo ni posegnuti za novim sadržajem, bez obzira na medij. I, naravno, čitatelj treba znati što želi – u kaosu multimedij koja nudi intenzivne vizualne podražaje na svakom kliku, stvar je opstanka znati izabrati sadržaj i razlikovati zabavu od znanja, emociju od senzacije, informaciju od manipulacije.

U kojem smjeru, dakle, želimo krenuti? Jesmo li što naučili iz povijesti i kako ćemo rješavati moralne dvojbe u odnosima prema ljudima oko nas, životinjama i prema prirodi? Jer možemo se i ponašati kao da pisana književnost ne postoji i nastaviti učiti na vlastitim greškama.

Sandra Pocrnić Mlakar: Zagorkini sljedbenici, Beletra 2024.