Sandra Pocrnić Mlakar | Zagorkini sljedbenici: Knjiga kontra senzacionalizma

  

Breaking! Breaking! Breaking! Breaking je uređivačka politika senzacionalističkih medija. Neurotično se tresemo kao Chaplin na pokretnoj traci u „Modernim vremenima”  – breaking je potres, korona, poskupljenje, prometna nesreća, uhićenje ministra, krvavo ubojstvo… Samo nitko ne govori koji kontinuitet narušava taj breaking, kako taj kontinuitet održavamo i što radimo prije nego što se dogode neke breaking news, kako živimo kad nismo breaking i u izvanrednom stanju zbog nečega nepredviđenog što zahtijeva pojačanu pažnju, pripreme za napuštanje stana ili nošenje maski. Zaista, kako mediji odražavaju našu svakodnevicu? Jesmo li zbog medija svi fokusirani samo na senzacije i breaking news?

Knjiga nije breaking i zato ona u medijima nema svoje mjesto. Stoga – budimo pozitivni – velike su mogućnosti za njezin povratak. Knjiga je najstariji medij iz kojeg su potekli svi ostali. Ili obratno – svi mediji sadržavaju i knjigu u svojoj osnovi, kao književni predložak, scenarij ili knjigu snimanja. Knjiga je zatvoreni sustav koji u cijelosti obrađuje jednu temu od početka do kraja. Knjiga omogućuje da se tema podijeli s čitateljima, da se proširi znanje, novost koju donosi. Knjiga je praktičan način pakiranja misli i energije, osjećaja i inspiracije, praktičan za transport i darivanje.

Papir je, naravno, nosač. U ovom, prijelaznom razdoblju, kad se sve više ističu prednosti elektroničkog teksta, papir se dokazuje kao način za trajno arhiviranje. Elektronički je tekst podložan beskonačnom mijenjanju, a kod knjige – kao i kod školske zadaće, obrane diplome, doktorske disertacije ili umjetničkog djela – moramo znati o čemu govorimo. Kada su promjene konačne i zaustavljene? Koji se tekst citira, o kojem se tekstu može raspravljati? Odgovor na sva ta pitanja je – knjiga.

Kad se konačno rodi, tko dočekuje tu knjigu na hrvatskom jeziku? Zanima li ikoga što domaći pisac ima reći, osim možda njegovu zavičajnu knjižnicu koja će ga smjestiti na policu s ostalim zavičajcima. Tko će procijeniti može li knjiga koju je napisao Osječanin biti dovoljno zanimljiva i Riječaninu? Ili obratno? Gdje se može vidjeti prikaz domaće knjige, pročitati intervju s autorom? Gdje možemo upoznati pisca ili naći zašto je napisao knjigu i što je njome htio reći? Na društvenim mrežama pisca, i to ako je ambiciozan i ekstrovert. Na promocijama – ako smo u krugu prijatelja i rodbine. Inače ni tamo. Mediji koje bi zanimala knjiga ne postoje, pogotovo ako je prvijenac i ako je autor nepoznat! Štoviše, ako je nepoznat nema ni šanse da postane poznat jer za nepoznate nema mjesta u našim medijima, ni lokalnima, kamoli u velikima koji pišu samo o najpoznatijima.

Nepoznat pisac može podijeliti knjigu prijateljima i rodbini, održati promociju u svom gradu i – tu staje. Mnogi mladi pisci zagrizu udicu pa se ponadaju da će prva knjiga dospjeti do 150 ljudi, druga do 300, treća… Ali drugu knjigu treba napisati, a treću pogotovo… Ako prvijenac, preko izdavača ili u autorovu aranžmanu, stigne u knjižare – a komisijska prodaja knjižare ni na što ne obvezuje – dobit će ih uskoro natrag ili će ih nakon mjesec dana tražiti u kutu knjižare na skučenoj polici s ostalima domaćima.

Spirala negativnih misli je vrlo moćna – svatko od nas mogao bi sad nabrojiti barem još deset negativnih primjera koji dokazuju nemaran odnos Hrvata prema hrvatskoj knjizi. No negativni primjeri nikamo nas ne bi odveli zato, nema druge, nego razmisliti o rješenjima koja su praktična i, što je najvažnije, jeftina – jer u kulturi se vrlo malim ulaganjima mnogo može postići.

Sandra Pocrnić Mlakar: Zagorkini sljedbenici, Beletra 2024.