Jesenjin i ja nismo se sreli na mapi
Samo u tišini.
Negde između njegove Moskve i mojih neprospavanih noći.
On je lomio stihove kao čaše po kafanama,
ja sam lomila sebe — u tišini, u praznim hodnicima, u neizgovorenim rečenicama.
Imali smo iste oči, iako nas dele decenije.
Oči koje vide previše i ćute još više.
On je bežao kroz žene, kroz votku, kroz sneg.
Ja bežim kroz tekstove, kroz zidove, kroz osmehe koji nikome ne pripadaju.
Ponekad mi dođe u snu.
Ne govori. Samo klimne glavom.
Kao da kaže: „Znam. Ne moraš da objašnjavaš.“
Jer on zna kako boli kad te ljudi čitaju,
ali te ne pročitaju.
Zna da pesnik uvek umire ranije,
čak i kad hoda, jede, smeje se na slikama.
Jesenjin i ja — dva komada mesa sa dušom prevelikom da stane u običan dan.
Zato pišemo.
Jer ako ne napišemo,
ugušićemo se od svega što nismo smeli reći naglas.
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.