Lucijana Živković | Teška noć

                                         

Automobil je lagano klizio kroz gotovo neprobojnu tamu listopadne večeri. Zavaljenom na stražnjem sjedištu, Marinu je bilo toplo i ugodno, sve dok nije na krilu osjetio pritisak tijela. Tijela dječaka koje ga je vratio iz sanjivog drijemeža u stvarnost. Umor ga je prevario jer je vozio iz Dubrovnika od jutra, a ova posljednja dionica do kuće bit će mu izgleda najteža. „Daj malo tog gasa da stignemo, da ne umre“, uznemireno će Marin kao da je njegov drijemež kriv za ono što se dogodilo. Osjetio je kako mu srce ubrzano kuca i poželio da je to dječakovo, čije je tijelo privinuo k sebi kao da želi da ga zaštiti, iako je sve već bilo gotovo.

S prednjeg se sjedišta uznemirenim glasom javila supruga koja je na mjestu nesreće preuzela volan, dok je on iza držao dječaka na krilu. „Ima li puls, daj provjeri!“

 „Što ja znam? Nisam ja doktor. Samo ti požuri!“ A onda ipak pokuša napipati kucanje na dječjoj ručici. Nije bio siguran, samo se nadao da je nešto živo kucalo pod kožom djeteta. Automobil opet ubrza gotovo praznom državnom cestom. Jurili su k prvoj bolnici.

„Je l’ diše?“ opet začuje glas odnaprijed. „Imaš vode u bočici pa mu pokušaj malo uliti u usta.“

„Mislim da jedva, slabo“, tjeskobno prošapta muškarac kao da se boji da ne probudi dijete. „Bojim se da će ova vožnja biti uzaludna,“, opet će, „bar za maloga.“ Potraži bocu s vodom, ali nije se usudio uliti u djetetova usta, već mu usne samo navlaži ubrusom.

„Ne kukaj, dekoncentriraš me. Bit će sve u redu, vidjet ćeš. Anđele i Bog čuva.“ Trebalo je samo doći do prve bolnice ili ambulante. I obuze je osjećaj nemoći, ali nije to htjela reći suprugu.

Cesta je vijugala kroz polja dok se Marin  sjećao prizora nesreće i kroz njega prostruji drhtaj. „Samo da stignemo na vrijeme“, ponavljao je u sebi ovu rečenicu poput neke mantre koja ima moć da ostvari želje. Pored sebe napipa pokrivač pa njime ogrne dijete koje nije davalo znake života. 

Iako je vožnja bila kratka, niti pola sata, njima se činila kao vječnost. Kad su napokon ugledali znak bolnice i ušli u bolnički krug, uzdah olakšanja oteo se i njemu i supruzi. Pred zgradom Hitne pomoći Marija potrubi ne misleći sada o zabranama i propisima. Život je u pitanju! Marin je oprezno izašao iz auta noseći u naručju dijete čiji su udovi poput polomljenih grana beživotno visjeli. Iz zgrade je istrčala sestra pa liječnik koji je pozvao bolničara s kolicima. Dok je Marin zbunjen i potresen rekao samo da je bila prometna nezgoda, oni su već s kolicima ušli u zgradu. Supruga je parkirala automobil, a on je iz jakne izvadio cigarete i upalivši jednu, žudno povukao dim, kao da mu je zadnji.

U čekaonici Hitne pomoći bilo je zagušljivo. Marija sjedne do vrata kroz koja su uvezli kolica. Drhtala je. Tek sad osjeti da je sva mokra od znoja iako je bio listopad. Suprug se pojavio na vratima nakon što je ugasio dopola popušenu cigaretu. Trebalo mu je društvo jer se iznenada osjetio sam, kao ostavljen. Sjeo je pored supruge koja se diskretno brisala papirnom maramicom. Ionako osim njih nije bilo nikoga u hodniku. Iako joj je bilo vruće, još je drhtala. Naknadni šok bacio ju je u neku letargiju kojom je htjela izbaciti loše misli šapćući si nešto u bradu.

„Nisu ti ništa rekli?“ upita je Marin, a ona samo odmahne glavom. „Valjda ga oživljavaju. Da nije živ, već bi nam rekli.“ Ona je samo gledala nekamo ispred sebe i povremeno brisala znojno čelo. On se konačno malo opustio, računajući kako je mali u sigurnim rukama. Digne se i počne hodati gore-dolje.

U ordinaciji je liječniku odmah bilo jasno da je dijete kasno dovezeno. Ili je umrlo putem ili odmah po nesreći. Iako su pokušali i reanimaciju, znali su da nema pomoći.

„Ne znam koliko je vremena prošlo od nezgode. No vjerojatno je odmah bio mrtav, obzirom na ozljede“, zaključio je traumatolog nakon što je pregledao tijelo. Svi su prisutni odjednom sjeli i svatko sa svojim mislima utonuli u tišinu. Sestra je molila, liječnik je prekrio dječakovo tijelo, a bolničar i druga sestra komentirali su užas situacije. „Nikad još nisam imala ovakav slučaj“, reče na rubu suza mlađa sestra, a liječnik joj rezignirano napomene neka se privikne što prije. 

„Tko zna što se dogodilo. Da pitamo ove što su ga dovezli?“ radoznalo će bolničar.

„Mislim da trebamo pozvati policiju“, naglasi sestra. Ne znamo ništa o njima, jesu li oni sudjelovali u nezgodi? Možda su i krivi za maloga.“ Dežurni liječnik preuzme na sebe tu dužnost, udaljivši se od ostalih da na miru proslijedi obavijest policiji.

Za to vrijeme supružnici u čekaonici dolazili su k sebi. „Kada ćemo moći kući? Je l’ sve u redu s malim?“ upita Marin sestru koja ih je sumnjičavo pogledala kad je izašla provjeriti ima li još pacijenata. „Morate pričekati još malo jer treba razgovarati s policijom. Upravo stižu.“ 

I zaista se izvana čulo zaustavljanje automobila na pošljunčanom prilazu i u hodnik Hitne pomoći uđu dvojica uniformiranih i jedan policajac u civilu. Očito im je liječnik opisao događaj jer su bez suvišnih objašnjenja od supružnika zatražili osobne iskaznice i pregledavši i provjerivši ih, zatražili da pođu s njima u postaju.

„A što još trebamo? Ne znamo je li mali živ!“ pobunio se Marin jer mu je dan bio prenaporan; vožnja od jutra, a onda ovaj šok i još u policiju. Pitao se samo kako Marija to sve može izdržati. No ona je kao nijema samo slijedila naredbe policajaca koji su nekako ljutito pogledavali u njih. „Je l’ ne smijemo znati ni je l’ dijete živo, a dovezli smo ga. Napravili što smo mogli!“

„Dosta ste vi napravili“, odgovori mu policajac ironično i pritom ih uputi da se smjeste u policijski automobil.

Vožnja je bila kratka i neugodna, bez riječi. Tišinu je prekidao samo glas dežurnog dispečera iz aparata za komuniciranje. Ušavši u postaju upute se s policajcima u sobu za ispitivanje mada je Marin prosvjedovao da to nije potrebno. 

Očito je da su zbog nečega sumnjivi policiji i Marija tek sada prozbori: „Molim vas da to obavimo što prije, umorni smo. Recite nam je li mali živ?“

Na te njezine riječi policajac u civilu ljutito odvrati: „Vi ste umorni, a dijete je mrtvo!“ Tek su sada saznali da dječak nije preživio i ponovo ju obuzme osjećaj nemoći koji je imala dok su ga prevozili u bolnicu. „Žao nam je, sve smo učinili koliko smo mogli da ga što prije dovezemo ovamo“, pojasni njezin suprug. Marija je plakala.

„Naravno, a prije toga ste ga dobrano udarili!“ policajac je podigao glas. Dakle, tako! Marin samo što nije opsovao. „Nismo ga mi udarili! Samo smo ga povezli.“

„Najbolje bi bilo da sve ispričate ispočetka, za zapisnik“, reče drugi policajac.

Marin odluči da će on objasniti sve okolnosti.

„Putovali smo kući iz Dubrovnika, čitav dan. Oko pola sata odavde, na izlasku iz mjesta P. vozio je školski autobus. Mi smo bili dva tri auta iza. Kad je stao da iskrca djecu, ovaj je mali ne gledajući zakoračio na cestu. Izletio! Baš je tada prvi auto u koloni počeo pretjecati autobus koji je stao s jednim dijelom na cestu. Vozač u pretjecanju dao je gas i… Pomeo ga je. Svi smo odmah izašli pružiti pomoć, vozač u šoku, skamenio se, ne može ništa. Vozač autobusa ipak je bio malo pribraniji, profesionalac. Mislio je da je dijete živo i da ne čekamo, već ga odvezemo do prve bolnice ili ambulante. Jer dok bi hitna stigla na mjesto nezgode, mi smo već s djetetom tu. I to je sve što mi znamo.“

Jedan od policajaca izađe na poziv, a ostali u sobi kao da su odahnuli. Sada se opet oglasi onaj ljutiti: „I ne znate drugo ništa; gdje su roditelji, što je s krivcem, vozačem?“ 

„Kako bi znali kad smo jurili da ga spasimo?!“ sad progovori Marija. „Nikada nisam tako brzo vozila.“ Zatim opet zašuti i izvadi maramicu te počne brisati suze s lica.

Policajac koji je izašao vrati se i obavijesti da su nezgodu obradili lokalni policajci i dolaze ovamo s akterima. „Što se tiče vas, dali ste iskaz i možete ići. Samo ga potpišite pa ste slobodni“, sad je bio pomirljiv strogi policajac. „I oprostite na nesporazumu. Ipak je u pitanju djetetov život.“ Supružnici su ustali i krenuli k vratima.

A onda kao da se policajac sjetio nečega pa ih upita: „A kako se zvao mali?“

„Ne znamo“, slegnuo je Marin ramenima.