Nadahnuto osmišljenu i pomno artikuliranu strukturu soneta zapazila je Ljerka Car Matutinović u stihovima zbirke „Biserje samoće“ Steve Leskarca. U „Biserju samoće“ prevladava divljenje prirodi, radost i zanos, no pjesnik povremeno elegijama daje do znanja da je okusio životna razočaranja i tuge. Unatoč životnim razočaranjima, Leskarac bira vedriji registar fokusirajući se na ljepotu prirode, umjetnosti i prijateljstava. I dok je divljenje prirodi istaknut motiv u prvim poglavljima „Biserja samoće“, u dva su poglavlja stihovi posvećeni pjesničkim uzorima i glumcima. Leskarac je pjesnik koji prihvaća izazov vezanog stiha i soneta, demonstrirajući majstorstvo pjesničkog izražavanja.
Stevo Leskarac rođen je u Dubici 1963., a završio je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu s Nagradom vijeća Akademije za multimedijski diplomski rad. Jedno vrijeme živio je u SAD-u, a danas radi kao konzervator-restaurator rukopisa, knjiga i umjetnina na papiru u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Bavi se poezijom i izradom ekoskulptura reciklirajući plastične materijale.
Svoju novu zbirku poezije „Biserje samoće“ Stevo Leskarac predstavit će u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u utorak 21. svibnja u 19.30. O knjizi će govoriti Ljerka Car Matutinović, a pjesme interpretiraju Jasna Bilušić i Sreten Mokrović.
„Biserje samoće“ je naslov Vaše nove zbirke poezije prema pjesmi posvećenoj Ivi Kozarčaninu, rođenom u Dubici 1911., stradalom 1941. u Zagrebu u Ilici. Što Vas, osim mjesta rođenja, povezuje s Ivom Kozarčaninom i njegovom poezijom i prozom?
„Pored toga što pripadamo istom nacionalnom biću i literarnom korpusu, rekao bih da me s Kozarčaninom, uz literaturu kojom je dosegnuo vrhunce, najviše povezuju ljudi. Odrastali smo i u istome pejzažu, gledali bagreme i vrbe uz rijeku Unu koja je kod nas, već nadomak ušću, pitoma i prekrasna. Dubičanci, Baćinci i mještani svih okolnih mjesta izuzetno poštuju svoga poznatog književnika. Njegova tragična sudbina učinila je da su mu životni, ali i književni put završili prerano; no snaga njegova antologijskog djela nastavila je živjeti i dalje. Zajedničko nam je poznavanje, ali i razumijevanje mentaliteta našeg čovjeka koji njeguje narodne običaje na tragu slavonskog folklora s natruhama autentičnih dubičkih napjeva. Obojica smo se nauživali ljepote krajolika te čistog i jasnog jezika koji nam je kreativna baza i temeljno sredstvo izražavanja.“
„Sonete sam počeo pisati prije nešto više od dvadeset godina u Americi. Bio sam član jedne pjesničke udruge u emigraciji gdje sam upoznao Ivana Dobru Žirjanina. Preporučio mi je da se okušam u tom formatu. Za sobom je imao nekoliko knjiga soneta kao i svoje objavljene sonetne vijence. Upravo je on u mojim pjesmama prepoznao tradicionalnu versifikaciju jer su pisane u desetercima i dvanaestercima, a to je smatrao dobrom osnovom za pisanje soneta. I što još reći? Poslušao sam ga - tako da je on za moje pisanje soneta istovremeno i kriv i zaslužan. Iz zahvalnosti sam mu posvetio sonet „Timunjer soneta“ (napisan na čakavskom dijalektu). Gospođa Ljerka Car Matutinović također je vrsna sonetistica u čijim se stihovima možete prepoznati i pronaći, a svojim nas je osvrtom podsjetila na stare majstore soneta čiji stihovi žive i danas. Spomenuti pjesnici nisu moj uzor, iako cijenim njihova djela i klasičnu formu soneta. Određena strogost forme odgovara mi zato što se njome uspostavlja red pa pjesme dobiju određenu čvrstoću. Uvijek pišem iz vlastita doživljaja svijeta, a upravo opažanjem pokušavam uspostaviti poetsku ravnotežu.“
U poglavlju „Biserje samoće“ pjesme su posvećene piscima među kojima su Krleža, Ivana Brlić-Mažuranić, A. G. Matoš, Silvije Strahimir Kranjčević. U svakoj od pjesama posvećenih književnicima imitirate ritam i atmosferu njihova stiha. Kako postižete sličnost sa stihovima velikih uzora? Pripremate li se za pisanje stihova s posvetom intenzivnim čitanjem pjesama pisaca kojima pišete posvetu i istraživanjem njihovih biografija?
„Počelo svakog umjetničkog djela kreće od autora i njegova afiniteta, osjećajnosti i unutrašnjeg svijeta. Slikarstvo se bazira na bojama koje su u različitim tehnikama koristili svi slikari, no izrazili su se na svoj način, ali na tragu iskustava svojih prethodnika. U ostvarenje prvotne zamisli krenuo sam od književnika koji su mi bliski, rezoniraju u meni jer mi se, metaforički rečeno, izravno obraćaju. Zato mi nije bilo teško izgraditi svojevrsni odraz njihova rukopisa. Među njima su i brojni književnici kojima se pokušavam literarno približiti, nazivam ih svojim herojima. Krleža je na vrhu budući da je ključna figura u hrvatskoj književnosti i kulturi. Pjesma se o njemu ne može napisati sitnim slovima i tankim riječima, pa nastaje pjesma „Ptica zlatopera“; jednako je s pjesmama A. G. Matošu „Na srebrnoj klupi“ ili Kranjčeviću „Za nebeskim tragom“. Budući da su mi djela velikih književnika ušla u tkivo, imao sam potrebu reagirati, uzvratiti, a koji put čak reinterpretirati njihove stihove. Govorim o njihovu životnom putu, ali i učinku književnih djela koja su me svojevremeno nagnala da poetske tragove pretočim u literarni izričaj. Oslanjao sam se na njihove biografije, a iznenadilo me to što sam u formi soneta uspio objediniti krhotine i složiti ih u zaokruženi mozaik - no samo će čitatelji donijeti sud o uspješnosti tih pokušaja.“
Pjesma „Ptica zlatopera“ posvećena je Miroslavu Krleži, a Ivanu Goranu Kovačiću posvetili ste pjesmu „Ciklame“. Kako ste izabrali pjesnike kojima posvećujete stihove?
„Impresija je silno moćna stvar! Dojam i doživljaj mogu ostaviti silan pečat, katkada i ožiljak od ljepote. Pokušao sam pjesnike prikazati i portretirati poetskim jezikom te stvoriti odraz njihova stvaralaštva. Čitajući Krležu, Ujevića ili Matoša gotovo da sam mogao ući u srce zbivanja koja su oni svijetu predstavljali britkom jasnoćom, a zbog toga i dan-danas imaju silan domašaj. Dovoljno je samo otvoriti se i upijati slike koje su proizašle iz potpuno različitih iskustava, a svako od njih čitateljima donosi jedinstvenu poruku. Iz njihovih djela možemo izvući snagu i biti jači, zreliji i svakako pametniji. U djelu svakog od odabranih autora uspio sam pronaći i dio sebe zbog čega su pojedine pjesme s lakoćom nastajale iz potrebe i čistog užitka.“
Pjesme posvećujete i suvremenicima kao što su Enes Kišević, Ferida Duraković i Božica Jelušić. Kakve su reakcije suvremenika na stihove kojima ih opisujete?
„Da, posvetio sam pjesme svojim suvremenicima premda sam znao da neki od njih, poput Kiševića, za njih zapravo još nisu ni doznali. Ferida Duraković mi je u komentaru na društvenoj mreži - gdje je pjesma objavljena - napisala kratku zahvalu. Božica Jelušić bila je puno rječitija, zapisala je: „Hvala, počastili ste me ružama i lovorom! Utoliko draže, što dolazi od kolege pjesnika! Ne događa se često, ali takvi momenti vrijede u pola stoljeća života "na peru"! Gesta koju pamtim.“ Zahvalu mi je uputio i Ivan Dobra koji kaže „A ća da izjustin, dragi prijatelju moj, na ovom teplom daru koji mi je izvukao suze iz mojih plavih očiju! Sonet je kajno žad ća je krasila odaje kraljeva i faraoni u 'no pasano vrime! Hvala ti!“. Ovo doista lijepo zvuči i moram reći godi, no u svakom slučaju pjesme nisu pisane u očekivanju zahvala i pohvala, nego su jednostavno čin prepoznavanja.“
U poglavlju „Lice bez maske“ pjesme su posvećene glumcima kao što su Žarko Potočnjak ili Jasna Bilušić. Što Vas povezuje s glumcima?
S glumcima me povezuje silna ljubav! Imao sam veliku sreću glumiti u Šerbedžijinoj predstavi „Hrvatski slavuj“ gdje sam upoznao ansambl sjajnih glumaca, a s nekima od njih poput Potočnjaka, Mokrovića i Jasne Bilušić veže me dugo i iskreno prijateljstvo. Ta veoma kratka epizoda ostavila je duboki trag, izravno me približila teatru i svijetu kojemu sam oduvijek želio pripadati, bilo je to ostvarenje do tada neispunjene želje koje je pozitivno utjecalo na moj život. Usuđujem se reći da je ta drama Borislava Vujčića oživotvorila nešto čudesno. Sjećanjima sam se često vraćao tom doživljaju rađanja predstave, a kada je svanula sezona dozrijevanja, počeo sam o tome pisati. Za glumce mi nikada nije uzmanjkalo divljenja a koje sam izrazio i stihovima. Pisao sam o predstavi, i o glumačkoj sudbini, i izazovima. Metaforičkim sam sredstvima zapravo oslikavao život sa svim kušnjama i darovima. Meni su odjednom darovani Jasna i Žarko koji su sredinom devedesetih godina igrali u performansima koje smo priređivali na otvorenjima mojih izložbi. Taj iskoračaj u obujam zapravo je bio platforma kojom sam se volio poigrati budući da je postojao nagon i potreba za izražavanjem glasom, pokretom i gestom.“
„Biserje samoće“ sufinancirala je općina Hrvatske Dubica, što pokazuje visoku svijest o zavičaju i zavičajnoj poeziji. Pripremate li predstavljanje knjige u Hrvatskoj Dubici i kada?
„Općina Hrvatska Dubica, točnije njezino vodstvo s općinskim vijećnicima, ali i mještanima - imaju ključnu ulogu u realizaciji ove i moje prethodne zbirke pjesma. Autor koji dobije takvu podršku mogao bi mirno zaspati na lovorikama ili se probuditi i produbiti vlastiti potencijal te nastaviti stvarati s još više elana. Zahvalnost zbog iznimne velikodušnosti i vjere u kulturu i umjetnost nije jednostavno izraziti. Zbog toga sam posegnuo za pisanjem i svima se zahvalio tekstom „Dovoljno je biti čovjekom“ koji naglašava povezanost između umjetnika i zavičaja koji mu je sklon jer zna da je upravo kultura biser našeg identiteta. Već sada mogu najaviti promociju zbirke u dubičkoj knjižnici. Datum je već osiguran – predstavljanje zbirke održat će se 2. kolovoza u 18 sati. Nadam se izdašnoj posjećenosti - jer svi koji me podržavaju dobro znaju da bi moje pjesme bez njihove podrške ostale vječitim zatočenicima rukopisa.“
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.