Olena Buhai | Svaki dan mog života je lutrija u kojoj je ulog moj život

Razgiovor pripremio i vodio: Nikola Šimić Tonin

Za one koji Vas ne znaju recite nešto o sebi

Dobar dan! Moje ime je Olena Buhai, predstavnica sam ukrajinske mladeži. Po obrazovanju sam povjesničarka. Živim u Ukrajini, prvi put sam bila u inostranstvu tek 2023. Imam 5 godina iskustva kao profesorica povijesti i prava u školi. Zanima me ulična fotografija i učenje stranih jezika. Može se reći da sam obična, prosječna Ukrajinka. Živim u gradu Kremenčuk, to je središnji dio Ukrajine. Moj grad leži na rijeci Dnipro. Cijeli moj život je učenje novih stvari, putovanje i upoznavanje novih ljudi. Imam prijatelje iz raznih dijelova Ukrajine i malo inozemstva. Ljeti sam prvi put posjetila Hrvatsku. Sretna što sam upoznala Hrvatsku i vaše divne ljude!

Radili ste u Hrvatskoj koji je dojam na Vas ostavila Hrvatska?

Da, radila sam u Hrvatskoj i dojmovi su samo najbolji. Upoznala sam divne ljude. Svo svoje slobodno vrijeme provodila sam istražujući Hrvatsku. Živjela sam u blizini Zadra, tako da sam većinu vremena provodila u ovom gradu. Obišla sam valjda sve povijesne znamenitosti, bila sam u muzejima, blizu mora. Ponekad sam satima samo gledala u more. Jako volim more. Prije nego što je Rusija zauzela teritorije u blizini Azovskog mora, često sam se tamo odmarala. Također sam satima sjedila i gledala u Azovsko more. Gledajući Jadransko more, ponekad sam se sjetila Azova i htjela sam zaplakati. Ne znam kad ću opet doći na svoje omiljeno more. Ali ljepota Hrvatske zna kako liječiti duševne rane. Zato sam s mora uvijek odlazila s dobrim mislima.

Posjetila sam i gradove Split i Zagreb. Zagreb me jako podsjetio na Kyiv. Veliki, moćan grad. Split je moj san od studentskih dana. Ali Zadar mi je najviše ostao u srcu. Brzo se naviknete na ovaj grad, jako je ugodan. Tu sam napravila svoje najbolje ulične fotografije. Kad su ljudi saznali da sam iz Ukrajine, uvijek su me pitali o ratu, o mom domu i izražavali podršku. Uvijek sam otvorena za takve razgovore.

Rat u Ukrajini ne jenjava, opišite nam jedan Vaš dan.

Za početak, vrijedi napomenuti da je Ukrajina velika po površini, a naša im vojska nije dopustila da okupiraju cijelu državu. Moj grad nije bio pod okupacijom, on se nalazi oko 5 sati vožnje od teritorija koji su, nažalost, bili ili su još uvijek pod ruskom okupacijom. Ali naš grad Kremenčuk je industrijski, ima mnogo različitih tvornica, uključujući najveću rafineriju nafte u Ukrajini.

Imam poznanicu iz policije koja mi je rekla da su naše specijalne službe slušale telefonske razgovore ruske vojske, koja je na početku rata govorila da imaju „velike planove“ za grad Kremenchuk: ubijati ljude, silovati žene , zauzeti domove ubijenih Ukrajinaca i preuzeti kontrolu nad svim tvornicama. Ali naša vojska nije dopustila Rusima da dođu tako daleko. Stoga im se planovi nisu ostvarili. Hvala Bogu i vojsci Ukrajine.

Budući da rusi nisu uspjeli uzeti grad Kremenchuk u svoje ruke, počeli su ga terorizirati projektilima i dronovima. Od početka rata grad je granatiran. Uglavnom na području rafinerije nafte. Rusi su na njega ispalili više od 35 projektila. Danas Rafinerija nafte ne radi. Osim toga, njihova je raketa uništila naš trgovački centar i drevnu zgradu u parku Prydniprovsky. Vrijedi napomenuti da mnoge rakete koje su Rusi tijekom rata ispalili na moj grad nisu do njega dospjele zahvaljujući našim snagama protuzračne obrane. Da nema protuzračne obrane – ne znam što bi bilo s mojim gradom.

Oprostite na tako dugom uvodu, ali bilo je potrebno objasniti kakav je moj tipičan dan.

Dakle, kakav je moj dan? Nikad ne znaš što će se dogoditi za minutu, sat. Što će se dogoditi sutra? Ne zna se hoćeš li živjeti ili umrijeti. Želim se vratiti na priču o Ruskoj raketi koja je uništila trgovački centar. Ovo će biti priča mog dana.

27. lipnja 2022.

Na današnji dan sam radila kao učiteljica, a nakon posla sam planirala otići u šetnju s prijateljicej. Znam da moja prijateljica uvijek kasni na sastanke, pa sam prije sastanka planirala otići u trgovački centar Amstor pogledati nove cipele, možda kupiti pecivo. Ali moja prijateljica je rekla da je boli glava i da se danas nećemo naći. I odlučila sam da ću sljedeći put otići u Amstor shopping centar. Nakon 1 sat ruski projektil je pogodio ovaj tržni centar. Najmanje 21 osoba je živa spaljena. Bila sam kod kuće. Na današnji dan Bog mi je dao priliku da ostanem živa.

Nedavno sam navečer odlazila s posla, iznenada je nebo prekrila jarka rika, a nakon nje - eksplozija. Prozori na kućama raznijeti su zajedno s okvirima. Samo sam stajala na ulici i u rukama držala vrećicu s namirnicama. Baš sam išla kući.

Svaki dan mog života je lutrija u kojoj je ulog - moj život.

Kako se Vi i vaši bližnji nosite s ratom.

Kako god zvučalo, navikli smo živjeti, pa i raditi u ratu. Jasno nam je jasno da možemo izgubiti ako se bojimo i ne učinimo ništa. Cijela država treba raditi, pomoći našoj vojsci. Da, eksplozije su strašne. Ali nakon eksplozije, samo se trebate smiriti i krenuti dalje. Razumijem da ima teritorija naše države gdje je teže nego meni. Svakodnevne su eksplozije, uništene kuće, uništeni cijeli gradovi. Zato si ne dopuštam odustajanje. Moja rodbina ima isti stav. Moji prijatelji i kolege studenti poginuli su u ratu, moj prijatelj je zarobljen od strane Rusa i nestao. Dio moje obitelji sada je u vojsci. Polovica mojih prijatelja također. Ne mogu biti slaba. Kad su Rusi digli u zrak hidroelektranu Kahovka i poplavio veliki dio Hersonske oblasti, majka i ja smo pola svoje garderobe dale ljudima koji su se našli bez odjeće, obuće i doma. Sada smo svi jedna velika obitelj koja pomaže jedni drugima.

Kako utiće na ljude koje srećete? Koji su njihovi pogledi na ovaj rat?

Ljudi, međutim, rat doživljavaju na različite načine. Većina Ukrajinaca ima PTSP. Svi mi već malo drugačije percipiramo svijet, a naši životi su podijeljeni na "prije" i "poslije" početka sveobuhvatne invazije Rusije na Ukrajinu. Promijenile su se teme razgovora, praznične želje i snovi. Sada svi žele jedni drugima pobjedu i mirno nebo na ukrajinskim praznicima. Djeca zamole svetog Nikolu da Ukrajina porazi Rusiju, a da se tata vrati živ kući iz rata. Ljudi su se sve brže počeli odvaživati ​​na brak i rađanje djece. Počeli smo jako cijeniti svaki trenutak ovog života. Napokon smo skinuli pogled s Rusije i vratili se 100% u Europu. Trenutno većina Ukrajinaca, prema staroj ukrajinskoj tradiciji, Božić slavi 25. prosinca. Uostalom, Rusija nas je svojedobno natjerala da Božić slavimo 7. siječnja. Vraćamo se našim tradicijama, onima koje nam je Rusija oduzela, uvlačeći našu zemlju u SSSR.

Kako mlade osobe gledaju na rat i oko njega

Mladost je blago svake zemlje. Dječaci i djevojčice idu u rat jer žele zauvijek zaustaviti Rusiju da uništi našu budućnost. Mladi shvaćaju da se ne bore za tuđe interese, već za svoju budućnost u svojoj zemlji. Mnogi mladi postali su volonteri. Mnogi prelaze s ruskog (nam nametnutog jezika) na ukrajinski i pomažu roditeljima u tome. Naravno, u višemilijunskoj zemlji neće svi ljudi biti isti, i možda netko neće biti toliko aktivan ili misliti da se može živjeti kao prije, ali većina ipak shvaća težinu osobnog Ja u ovoj zemlji.

Ukrajina će pobijediti, jer je na nju izvršena brutalna agresija. Vjerujete li u povratak mnogih raseljenih Ukrajinaca?

Ne znam. Mnogi od onih koji su napustili Ukrajinu nemaju se kamo vratiti. Kuće su im uništene. Nekima su uništeni cijeli gradovi. Mnogi su jako uplašeni takvim ratom. Vidite, nismo mogli ni pomisliti da će rat ovakvih razmjera (pravi, s tenkovima i mitraljezima, s projektilima i avionima) ikada doći kod nas. Znali smo da Rusi, koji su nam već anektirali Krim i okupirali teritorije Donjecke i Luganske oblasti, započevši hibridni rat 2014., neće tu stati. Ali nismo mogli ni pomisliti da su toliko agresivni, nismo vjerovali da bi rat kakav je u povijesnim knjigama mogao postati naša stvarnost. Zato neki Ukrajinci više ne vjeruju u mir kod kuće. I mogu se razumjeti. Osobno poznajem ljude koji su živjeli u Donjeckoj oblasti, pa su se 2014. godine, kada su Rusi okupirali Donjeck, preselili u Harkіv. Iz Harkova su otišli u Njemačku. Rat ih je dva puta natjerao da bježe od kuće.

Možda se, kad pobijedimo, netko od njih vrati. Znam da većina njih jako čezne za domom. Za Ukrajinu. Osobno vjerujem da će doći vrijeme kada će oni koji su očajavali u konceptima kao što su "sigurnost" i "mir" ipak pronaći mir i sigurnost u Ukrajini. Ovo je moj san.

Znam da zemlja koja ima takvu mladež za svoju budučnost ne treba da brine.

Vidimo li se u Hrvatskoj iduće godine?

Sigurno ću ponovno doći u Hrvatsku. Sanjam vidjeti Rijeku i Plitvička jezera. Također sanjam vidjeti Vukovar i njegov vodotoranj koji je simbol Domovinskog rata. Puno sam čitala o tome dok sam bila na sveučilištu, pa mi je važno da to vidim.

Ima li nešto što Vas nisam pitao a rado bi ste odgovorili na to?

Željela bih vam zahvaliti na prilici da govorim o ukrajinskoj stvarnosti. Velika mi je čast i odgovornost govoriti vam o ratu Rusije protiv Ukrajine.

Zauvijek ću biti zahvalna hrvatskom narodu na pomoći i podršci. Mi se savršeno razumijemo, jer bilo je vremena kada ste i vi doživjeli težak rat i krvlju se borili za svoju slobodu. I pobijedili ste! Možemo i mi.