Dijete, ne znam hoću li ti stići reći,
da nikada nisam odustala od tebe,
da i daljine mogu biti blizine,
i daleko od očiju, može biti blizu srca
kad bih od tebe odustala
moj svijet bi bio pukotina,
mračna i hladna,
tlo bi se treslo i nebo bi me slomilo
prestala bih disati i srce bi mi stalo
hoću li imati vremena,
i hoću li ti stići reći,
jer vrijeme je okrutno,
i nikoga ne čeka,
ne možeš ga kupiti,
ne možeš ga prodati,
samo uzima i odnosi,
i ne vraća dugove,
na dobitku si kad ga poklanjaš
i gubiš s jednim "kasnije",
a to "kasnije" nikada neće biti naše,
jer kasnije djeca odrastu,
i kasnije ljudi ostare,
kasnije padne mrak,
kasnije dođe oblak i padne kiša
a tko može zaustaviti kišu!?
hoću li ti znati reći,
jer ne govorimo istim jezikom,
i riječi pogoršaju stvar,
lete poput perja i
teško ih je pokupiti,
kako da ti kažem,
da u moju sobu ulazi mrak,
i srce je već zarobljeno u tišini,
al zakuca jače kad ti se nasmiješ,
i uspravim se poput stabla,
i rastem kad ti rasteš
ne znam hoću li ti stići reći,
hoću li pronaći dobru riječ,
jer riječi su uvijek s repovima,
i često se uguraju grube,
zato, ti nikada ne propusti trenutak,
ne propusti priliku
za još jedan dobar dan,
jer malo je dobrih dana u životu,
i ne ovise samo o nama
ja ne znam tvoje igre,
i ne pratim tvoj korak
ne znam hoću li stići prije oluje,
hoću li ti stići reći,
da je iza najcrnjeg oblaka sunce,
da i najmirisnija ruža ima trnje,
da i najljepše riječi imaju oštricu,
da malo zaboli, al prođe i zaboraviš,
a da je svijet sve to i još puno više,
i mirisna livada i trnje
i da nikada ne odustajemo od njega
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.