Danijel Špelić | Douglas Cavanaugh: "Kroz vatre paklene"

 

Znate što je pomalo nezgodno? Kada prije nego otvorite prvu stranicu znate što će se događati u romanu. To nikada nije dobar znak. Ispalo je da sam bio djelomično u pravu što se tiče ovog naslova - Amer uistinu spasi dan - neočekivan preokret kojeg niste mogli predvidjeti, zar ne? Ali, ovdje je zanimljiva stvar na djelu. Ovo je roman koji će lokalnim stanovnicima biti uglavnom loša stvar, barem po pitanju povijesnih stvari, ali Amerikanci će uživati, barem oni koji vole čitati ovakve stvari. Negdje sam jednom davno pročitao kako će Bosna postati novi Vijetnam za Hollywood i… okej, nije se baš to dogodilo, ali ovo je scenarij po kojemu bi mogli snimati jedan od onih Delta Force filmova i nitko ne bi okom trepnuo. Strana zemlja, nešto kao mutna povijesna pozadina, junak koji ima misiju od velike (povijesne) važnosti, puno akcije, eksplozija i jurnjave. To je to. Sada, ja volim ovakve stvari, akcija, avantura, egzotično podneblje i volim to sve dok nije moje osobno podneblje jer onda počnem uočavati detalje koji nemaju nikakvog smisla kako za priču, tako i za cjelokupni dojam. I ovo nije nov roman, napisan je i objavljen 2012, ove godine je tek dobio domaću verziju, ali čak je i 2010, kada je pisan, postojao Internet preko kojega su se mogle provjeriti neke osnovne stvari. Nije da roman puno kiksa u godinama, ali dovoljno da ono što je napisano ispadne nelogično.

Dakle, otkrivat će se veliki dijelovi radnje jer… dobro došli u moje osvrte, prvi put ih čitate? Doduše, radnja nije toliko bitna koliko detalji zbog kojega ovaj roman pada test pouzdanosti na domaćem tržištu, ali, opet ti su detalji bitni, pa svako daljnje čitanje ide na vašu vlastitu odgovornost. Radnja počinje početkom opsade Sarajeva. Upoznajemo naša dva glavna holivudska negativca. Jedan je general Parenta, okrutni lik koji se želi dokazati, i njegov henchmen, snajperist imenom Obrenović, koji jednostavno želi ubijati ljude i ubiti ih što više. Zapamtite te karakterne obrasce jer ćemo se još vratiti na njih. Naš glavni lik, Lucas Martin, živi negdje u Aziji, u mirovini je, živi bez brige. Američka vlast ga očajnički treba da se vrati u Bosnu i dostavi im važne informacije. Zašto? Jer je on hrvatskog porijekla (iako ga šalju u Bosnu) i jer govori dobro tri jezika; hrvatski, bosanski i srpski. Nikada se ne objasni tko je on i što je on, ali pošto ga debelo plaćaju, neka vrsta plaćenika je ili što već. Tu dolazimo do prvih problema. Lucas, koji je u Hrvatskoj živio do svoje 6 godine, nakon čega je otišao u Ameriku, nije u Jugoslaviju stupio nogom do 1984 - on nema pojma o njoj. Tamo je radio, u Sarajevu, u USA ambasadi kao “najbolji stručnjak za sigurnost” - zapamtite to, vratit ćemo se taj opis. On sam govori kako u Sarajevu ima puno prijatelja i obitelji.

Na idućoj stranici on tamo nema nikoga, niti jednog prijatelja, niti jednog člana obitelji - nema nikoga da mu pomogne u prikupljanju informacija. Njegova misija - i tu sada ulazimo u područje malo veće gluposti - dokazati da Srbi imaju koncentracione logore jer bez tog podatka NATO, UN i, naravno, Amerikanci, ne mogu dignuti svoje avione i krenuti u oslobađanje Bosne i Sarajeva. Ne shvatite me krivo, to je intrigantna ideja, sa sličnom se poigrao i David Morell u svom “Dvostruka slika” romanu, ali kada takav detalj postavite uz to da su Amerikanci spasili Bosnu samo zato jer im je Lucas dojavio da postoje logori smrti, počnete lagano preokretati očima. Zato sam rekao da će ovo dobro proći u Americi. Njih je za naš rat bilo briga koliko i mene za to što njihovi bijeli policajci ubijaju crne kriminalce - doslovno me zaboli neka stvar za to, ali ako ubacite mamac da će nešto povezano s Amerikom ispasti junak dana, Semper Fi, motherfuckers!

Kako ne može pronaći te logore, a radnja je počela otezati noge jer opsada Sarajeva nije nešto na čemu gradiš akcijski roman, ne u cijelosti, naš junak, prigodno s mladim bosanskim pomagačem, odluči pomoći jadnim ljudima tako što će tražiti i ubijati snajperiste koji im zagorčavaju život. Pronađu zgradu, ubiju par likova, ali našeg junaka zarobi glavni henčmen Obrenović. Tu sam mislio da će se dogoditi sljedeće. Naš junak će se naći u tom nekom logoru, pobjeći će, ovi će ga loviti, dobra akcija. Ne, ništa od toga se ne dogodi. Točnije, završili smo s opsadom Sarajeva i cijelom tom pričom.

Roman ima dva dijela, prvi dio je bolno rastegnuto putovanje u Bosnu i šmucanje po bircevima i malo pucanja, drugi dio nas seli na Korčulu. Tu našeg junaka negativci s početka romana i neki hrvatski likovi žele unajmiti da ubije nekog hrvatskog političara koji zagovara odcjepljenje. Tu jednostavno nisam znao na što autor misli. Jer, radnja je 1992, kada je Hrvatska već bila priznata kao samostalna država, pa odcjepljenje od Jugoslavije nema nikakvog smisla. Možda se odnosilo na to da se Istra odcijepi od ostatka Hrvatske, ali, kako rekoh, nikakvo objašnjenje nije dato. Jednostavno, treba ubiti lika. I tu roman opet počne vući noge jer naš junak tjednima (u par navrata piše mjesecima) sjedi u toj nekoj vili i “vraća snagu”. Negativci, Parenta i Obrenović, više ne ubijaju ljude po Sarajevu, nije ih ni briga za to, oni žele zaraditi veliku lovu. Kako? Ne doznajemo. Neki huš-huš dogovor s Hrvatskom oko ubojstva tog lika. Uglavnom, stvari se dogode, hrpa deux ex machina rješenja se odigraju, naš junak spasi dan i napravi zadnji obračun. Negativci su poraženi, žale za velikim novcima (iako su na početku bili veliki ideolozi i poklonici rata) i naš junak čak održi veliki moralni govor kako neće ubiti Parentu jer moral, bla, bla, haški sud će mu suditi - i ode. Sve bi to bilo okej da haški sud za pitanje Jugoslavije nije osnovan skoro dvije godine kasnije - MI to znamo, Amere za to zaboli, njima je svejedno. Naš junak… “stručnjak za sigurnost” je najgori stručnjak za sigurnost koji postoji. Sve što napravi, napravi pogrešno, dobije po piksli više puta nego bilo tko drugi, ne može skužiti ni očitu zamku, te ga svaki preokret iznenadi kao srnu automobilski farovi. I kada priča kako će se, ako Parenta ode natrag u rat, vratiti i ubiti ga - minutu prije si ga imao na nišanu, nitko nije zna gdje ste, mogao si ga ubiti kao zeca i kraj priče. Logika i žanrovsko pisanje, upoznajte se.

Dakle, da… to bi bilo “Kroz vatre paklene”. Kako je to jedan novinar napisao “kako amerikanci vide naš rat kroz oči američkog autora” - ispada tako da su Amerikanci spasili dan i zaustavili rat i oslobodili Bosnu? Jer Hrvatska se tu slabo spominje. Kod nas je rat, po opisu, počeo i završio 1991 godine. Turistička je sezona, ljudi uživaju. Ono što je problem jeste to što mi se prvi dio romana svidio. Nije najoštriji nož u kuhinji po pitanju originalnosti, ali je dobro napisan. Toliko dobro da ga bez muke mogu usporediti s radovima Roberta Ludluma, tako je i čitko i pitko. Ono što se dogodilo, po mom skromnom mišljenju, jeste da je autor ili izgubio interes za pisanje u duhu prvog dijela romana ili, što mi je nekako logičnije, da je imao dva različita rukopisa, pa ih je onda spojio u jedan. Jer drugi dio nema veze s prvim, samo po imenima likova, ali karakteri nemaju veze s onim iz prvog dijela. Kako je završila priča oko logora? Jednom rečenicom, kao da je bila naknadno dopisana u drugom dijelu. Bosanski pomagač je iz daljine vidio logor. Lucas nazove svoje šefove i to im kaže; nikakve fotografije, nikakve koordinate, nikakav dokaz. Nema frke, dižemo avione, ratu je kraj, vraški dobar posao, staro momče. I tu je trebao urednik raditi jer ima gomile teksta koji su čisti višak. Lucas je stručnjak za Jugoslaviju i u romanu je njegov posljednji izvještaj o toj zemlji. Taj izvještaj je kao napisan rukom nekog klinca iz srednje škole koji mora napisati povijesni esej. Da, bio je tu Tito, došao je Milošević, došao je Tuđman… Cijela Lucasova pozadina je nepotrebna, ne igra nikakvu ulogu bio on Hrvat, Eskim ili Marsovac, nema nikakvu isplatu. Velika pažnja je stavljena na nestanak njegovog oca - do kraja je potpuno zaboravljeno. Ima dana, riješit ćemo to - nije da je prošlo samo 50 godina od toga. Gomila takvih stvari se spomene, napravi velika buka oko njih i onda ostane nezavršeno. Moj najveći “koji lijepi racku” trenutak je bio na samom kraju kada Parenta dobije svoje poglavlje u kojemu je trebao postati, ne znam, simpatičan ljudima? Tragičan lik koji razmišlja o besmislu rata i kako je umoran od ratovanja i kako je izgubio lovu - i onda se ubije. Suosjećanje za lika koji je od prve stranice bio opisivan kao najveći ubojica nakon Staljina? Zašto je to uopće ostalo u romanu. Ako volite brzopotezne akcijske romane koji nemaju nikakvog smisla, ovo je štivo za vas. Ako volite storije gdje Ameri spašavaju dan, opet, ovo je roman za vas. Ako ste pomalo živac na detalje kao ja, ovo možete mirne duše zaobići.