Daniela Bobinski | Na barikadi

Ne znam.
Možda jesu godine ono što me mijenja.
Snaga se potrošila u bitkama otprije.
Ili se stare rane prave putokazima
za bitke koje su uzaludne...
(Je li ikoja uzaludna?)
Ili je što je toliki moj trud otišao u vjetar?
Riječi ni jeke nisu imale, kamoli odgovora.
Riječi su se rasule kao sol koja ostavlja prljav trag na tuđim cipelama.
Sol koja je vrijedila samo da se baci na cestu.
Koliko truda nizašto.
Kakva zabluda da čovjek doista nešto mijenja.

Tek sada razumijem zašto su mi šutjeli o tome.
Neka mladost ima radosti,
pa makar sjećanja na dane ponosa, prkosa
pa jest, i slave.
Slave među svojima,
koji poznaju istu narav.
Vidim oči staraca koje su se osmjehivale
na moj razvijeni barjak,
blagonaklono gledale moje podignute barikade,
ponekad bi i šaku podigli za uzvike mojih parola.
Parole.
Kliktaj ptice u zraku.
Šibica što zabljesne u mraku.

Izdajnički pišem ove retke.
Promjena ne postoji.
Svijet je gadan, čovjek je gladan
i njegovu glad ne može nasititi ništa.
Čovjek jede sve i svakoga.
Ne mari za očaj i suze.
Suze su precijenjene.
Suze su gluma slabih,
manipulacija jadnika.
Suze su prezrene,
kao i oči koje ih liju.
Oči koje se lede
osupnute strahotama koje vide.
Oduvijek i zauvijek je isto.

A nekada sam borila bitke
da pomaknem vrata svijeta.
Vjerovala da to činim i za druge.
Svima će nam biti bolje!
Oni oko mene su pljeskali i klimali glavama,
oni su se smijali iza leđa.
Oni su zapravo mrzili svako moje ustajanje.
Oni su osuđivali moje ustrajanje.
Ja sam jedno od one djece koje revolucija
svojim masnim prstima rastrga i pojede.
To je tako.
Revolucije uvijek jedu svoju djecu.

Ova predaja, ovo odustajanje
gorko peče moje grlo.
Mišići mi se još napinju.
Čelo se mršti u pobuni nad nepravdom.
Oči se okreću od besmislenih idiotarija.
I još uvijek ustanem.
Pa bih kriknula, pa bih viknula.
Okolo mene pustoš sivih silueta.
Njima je sve svejedno.
Njihov jedini trud je osmisliti
dovoljno podobne i prihvatljive izjave.
Forma bez ishodišta i cilja.
Ruke su im pune:
prazna slama, mokra krpa, topla voda.
I mašne.
Lijepe, svilene, šarene mašne.
U meni se još bacaka srebrna riba smisla.
Ma, neće još dugo.
Voda je već odavno presahla.
Zrak je suviše prazan da bi ga udisala.
Ne znam hoću li plakati kad ugine.
Možda ću samo odahnuti.
A možda će mi srce prepući od tuge.
A možda nekako, s vremenom, postanem kao oni.
I ne bude mi bitno.
Eto, zato su nam u mladosti o tome šutjeli.
Od srama što ni oni nisu uspjeli.
Možda ova mladost hoće?
Možda.
A možda sam samo jako umorna?...

I nakon sata stajanja u mjestu
odjednom se sjetim priče o zvijezdi.
Vidim modri, duboki ocean.
Pa se zatrčim i odbacim ribu daleko.
Bućnu, pa joj sva krljušt zadrhti od užitka.
Pa jurnu, a krljušt joj se sjaji.

Srećom pa postoji ocean...
I tako blesavo odlučim još trajati.
Odlučim još stajati.
Ima ih još za koje vrijedi ustajati.
I ustrajati.
Od bijele zastave pravim košulju.
Lijepo će se na njoj ocrtavati mrlje krvi.
Kao ruže ljubavi koje cvjetaju nad srcem.

Srećom pa postoji ocean.
Smijem se.
Još maločas sam bila spremna odustati.
Od smisla, od čovjeka.
Ah bitka je to, odvijeka, dovijeka.
Hvala ti što si me učinio ovakvom.

Evo ustajem. Ustrajem.
Ne odustajem.