Ivan Klarić | U ateljeu Emanuela Vidovića

Nakon tko zna kojeg po redu posjeta ateljeu Emanuela Vidovića, pitao me moj prijatelj Ante Stošić, shvaćam li koliko je tama važna. Ne znam baš, odgovorio sam lakonski, možda čak i mangupski, valjda, svjestan koliko još moram učiti o tami. Dok sam na izlazu zbrajao sitne novčanice za autobusnu kartu, pomislio sam; Nije ovo nimalo siguran svijet. I kamo god krenem, koji god put prigrlim za svoj, čekat će me isti nehomologizirani zrak, isti nepouzdani  mir, iste urušene katakombe, isti bezdani, i u svemu tome, moja duša ne može biti ništa nego kocka bačena niz apstraktnu padinu svemira. Koliko je potrebno uzaludnih razgovora u tramvajima, dnevnim sobama i poreznim uredima, da bi se shvatilo da nakon razgovora s tamom nemamo o čemu razgovarati s ljudima. To je jedan tihi glas koji dolazi s otoka i monokromatskih gradova, gdje je moguće upoznati nekog davnog sebe koji zna što se krije u zaboravu kojeg donosi bura. O tamo, tamo, kome pripadaš? Što smo naučili od tebe? Kad postanem pravi učenik mira i kad netko drugi umjesto mene izađe iz ovog ateljea, moći ću konačno uskliknuti: - O Bože, usprkos tolikoj tami na njegovim slikama, koliko svjetlosti svakoga dana dolazi iz Emanuelovog groba.