Pramcem u sumrak

Jedina fotografija

Piše: Jelena Miškić

Dolazak u staru kuću iznutra bilježim kao obilazak postava muzeja obitelji koja je paralelno s nama uživala svoje zajedničke ručkove, večere, proslave rođendana i Novih godina, atmosfera ludih navijačkih trenutaka, rođenja, smrti, pa ponovnog rođenja.

Nakon toliko vremena, iako se radi o mojoj obitelji u sudaranju pojmova o protjeku vremena "kao da je bilo jučer" i "kao da nije bilo nikada" kao istinski katalogizator uspomena nastojim biti dosljedna. Zapisati kako je ovo naša fotografija.

Jedina zajednička fotografija koju imamo, a da smo svi na njoj na okupu i koja je preživjela umiranje Grada jest upravo ova.

Jedina.

Vraćali smo se iz Adice.

Kao obitelj često smo u sezonama između kupanja na Dunavu vikendom odlazili ili u Adicu ili na Vučedol kao omiljena okupljališta Vukovaraca. Uvijek si nekoga putem sreo, mahao preko ceste ili kimnuo glavom.

Ljudi su se družili.

Sjećam se kako je majka često znala držati Đuku pod rukom dok smo se sestra i ja iza cerekale na njihove nježnosti.

Ljudi su se voljeli.

Sjećam se koliko smo voljeli biti zajedno i koliko smo uživali u svemu što predstavlja naš Grad.

Ljudi su bili sretni.

Stara kuća je moj dom. I toj staroj kući je fotografija koja mi kaže da jest bilo tako.

Jedina zajednička.
Podsjetnik gdje je duša odlučila zauvijek ostati.