O nama

nedjelja, 23. lipnja 2019.

Monika Herceg | Drugorazredni otac


Londonska magla je koncept o kojem ne znam ništa
iako sam uvijek mislila da ću putovati
Zaprimati svijet u dlačice,
depilirati ga i puštati šume, New York, Brač, Niagarine slapove niz odvode
Da ću samouvjereno kao predizborna kampanja secirati autoceste
i savijati ih u cijev svoje nerastezljive rodnice

Ali ovih dana osjećam se kao magla strogog britanskog naglaska
i težim kao cijela Zemlja koju nisam prisno upoznala
Biljke se boje rascvasti kraj mene
jer ću im nepovratno zaraziti zavodljivost
Stabla se boje pljunuti pupove iz vršaka
da im ne pojedem kisele zametke

Plešem mjesecima na oštrici nedjelje mada bih je trebala poslužiti
obitelji uz svoje marinirane oči i batake
Istina je da sam usamljena i u čekaonici posvajam
svakog uglađenog djeda i njegovu staračku kožu
kao lijek dugo guram u grlo

Jadna Persefona, ništa ne pomaže provjetriti komore srčanog mišića
Niti tješenje izmišljenim košticama nara kojima se igram gurajući ih u pupak
kao da su svaka mali Pluton, ničije mjesto u vakuumu
Nebo oguljeno do plave preskakuje u aorti kao da će ponovno potopiti planet
Znaš, sanjam nekad da šetamo parkom
Držiš me za ruku poput izvrsnog oca
Tako si pažljiv kad te sanjam

Šest mjeseci si, Zeuse
Šest mjeseci puštao
da me skidaju i siluju
u bestežinskom mraku

Nema komentara:

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.