Maja Šiprak | Opora svila

noćas sam kidala komadiće stijene
bez straha da ću
raniti dlanove
skupljala odlomljene dijelove
pa ih kao amulete
pospremila u sigurnost
istkane svile

strast se rađa iz zaspalog ponora
skače na trampolin vjetra
zavitla burom kao bičem
zažari krijesove
zaključava dva tijela
u zagrljaj

drhtiš
ovisiš o mojoj volji
osluškuješ trzaj koji prekida čekanje
i  svilu kako klizi kožom
nježna struja što zateže tijela

imam te i nemam
sjećanja gore na obrednoj svijeći
i svila odjednom  ogrubi
samu sebe propara i cijepa

ostajem gola
sama
umotana u opori okus svile
u beznadežnom  pokušaju
da utisnem poljubac
u neku davnu toplinu