Tino Prusac | Zen

Ova noć zna kako sam pokušao
napisati nešto
suosjećajno iskreno i uvjerljivo
šarenice su gorjele
nastale su zvijezde
koje su odjednom zapalile
neki duh vjetra
poput vrtloga koji me pokušao popeti na nebo
da mogu vidjeti i sunce i mjesec koji još uvijek sja
i uzeti savjet od Mjeseca.
Zraka svjetlosti ostala je u mom krvotoku
poput patine vremena na opranom zraku.
Uvijek sam pokušavao živjeti tako
iako znam da je nostalgično i apsurdno.
Iza prošlosti svega
samo sumrak prati
sunce što natapa žalosnu vrbu u zlatu
zlatni prsteni
zrelo toplo svjetlo
poput košara zrelih plodova u zraku
ostavljenih izgubljenom ljubavlju jučer
na vrhuncu ljeta.
Spuštajući me niz staze razbacane laticama cvijeća
djetinjastog smijeha i raspršenih jagoda
živi i intenzivni osjećaji koji se pojavljuju
neprestano se miješaju
i cvjetaju.
I znam
da bih već davno izgubio put
da nisam odnio vjetar kući
da bih se pretvorio u mrlju prašine
u suze koje se tope na dlanu.
Tišina traje
poput Zen discipline
čak je i raspon krila jednog cvijeta
težak za čitanje.