O nama

srijeda, 29. studenoga 2017.

Milan Mačešić | Sven Adam Ewin: Poeme


Ovo je druga pjesnička knjiga Svena Adama Ewinog, tajanstvenog pjesnika  koji od 2011. objavljuje svoju čudesnu poeziju uglavnom na fejsboku dok tek tu i tamo u nekim papirnatim medijima. Fejsbuk prašuma je medij u kojemu napisano može biti istodobno i objavljeno, bez recenzije, bahatosti urednika i odugovlačenja. Štoviše, tamo je autor sam sebi urednik i kritičar. Isto tako povratna informacija je trenutačna; u vidu površnog lajka ili pak ozbiljnog komentara, uživo ili putem inboxa. A kako doznajemo i upijamo kroz autorov neumorni rad radi se o nesvakidašnjem potezu  beskrajno talentiranog  autora i erudite koji je, odlučivši zakačiti se s poezijom do posljednjeg stiha-daha i pripadajućoj joj taštini izveo svojevrstan, ne salto mortale, prije bangee jump oduzimajući nam svima dah. Ponukani sonetima o sonetima (svojedobno čak o jednoj nastambi životinjske farme i jednoj "djevi bajnoj", svađom i adorancijom s poznatim i manje poznatim stihotvorcima u formi  vs. Mnogi stadoše tragati za „građanskim identitetom“ i… ostadoše kratkih rukava.

Dakle, SAE piše o svemu i svima, o fizici, antropologiji, manje o filozofiji jer, kad se filozofija (koja je, prema Zweigu), ludnica za pjesnike i poezija skobe na istom poetskom balu, filozofiju obavezno gubi. Jer, jezik je logika, logos, enharte en ho logos…

Ardipithecus ramidus, predak homo sapiensa, pa tako i Svena, je nešto stariji od od svoga potomka iz Odiseje 2001. u svemiru. I u tom filmu je riječ o preobrazbi, rez unatrag od neki 3 milijuna godina. U filmu, on je još uvijek u krznu i strahuje od pripadnika svoje vrste za razliku od Ardija iz „Preobrazbe“  koji strahuje, glođući moždinu kosti, od očiju onog nepoznatog iz džungle koji je, prema homo sapiensu još uvijek na još primitivnijoj instinktivnoj bazi… U Odiseji uvodna scena govori o Ardiju, materiji koja postaje svjesna sebe tako što u jednom trenutku (bijesa, dakle instinkta) prepoznaje kost kao vlastitu ionako dugačku, produženu ruku, tj. oruđe, a koje će upotrijebiti protiv svoga „daljnjeg“. Pretpostavljate da je riječ o evoluciji u kojoj jedan dio jedinki odmiče dalje od ostalog dijela. Ali u kom pravcu? Uništenja slabijih, nemoćnih, maglovito zbunjenih zbog, u konačnici, samouništenja.

Dakle u noćnjaku homo sapiens se preobražava u svog pretka, svoju daleku povijest da bi se vratio u svoju, ne baš tako daleku, budućnost; vatru još nije otkrio (kako sam doći do nje, a ne čekajući munje), ali zato jest kamen koji postaje nož, a zatim ona teka s početka u/na koju zapisuje sve što zna. Zaputiti se u antropologiju poezijom i to u maestralnoj izvedbi rijedak je čin pjesnika koji se za tu priliku preobrazio do neprepoznatljivosti. (Naslađujem se mukama onih koji još uvijek tragaju za identitetom potomka ardipithecusa koji u ovoj poemi „pabirčenjem“ raznih iskustava i spoznaja pobire neočekivane rezultate). Opsežan i poticajan pogovor daje o tome Josip Užarević dotičući se i inih mogućih aspekata ovog „evolucijskog putovanja“ dok će sam autor na kraju suzdržano pripomenuti ponešto o tumačenju vlastitog doprinosa dešifriranju znakovlja- zapisa s kamena-teke. Preobrazba kao i Sentimentalno putovanje zahtijevaju (i svakako zaslužuju) opsežnu studiju, a kako je ovdje riječ tek o „osvrtu“ mjesta tako čemu naprosto nije. Stoga  zaključimo  da je ovim rezom svestrani i sveobuhvatni SAE poeziju kao formu uzvisio za još nekoliko kopalja prethodnih lutanja, da ne kažem bauljanja bespućima ljudske (ne)ograničene svijesti.

Poema Sentimentalno putovanje je nešto dijametralno suprotno Preobrazbi. Riječ je o svojevrsnoj pastorali čija je tema vršidba u poratnim godinama  prošlog stoljeća (1950-e) u jednom istočnoslavonskom selu (Beravci). Radnja se odvija u gospodarskom dijelu imanja seoskog gazde. Tu se detaljno opisuju sve faze  posla, obveze svakog pojedinog sudionika, njihove vještine i uloga u procesu vršidbe. Promatrač i kazivač je dječarac u pred adolescentskoj dobi i taj postupak još više naglašava naivni stil predočavanja radnje i osobina sudionika. Pored mobe (dobrovoljno ispomaganje seljaka jednih drugima pri važnim i opsežnijim poslovima tu su i dežurni kibiceri, ljubitelji nagnute flaše i komentara, koliko im to usijana pamet dopušta. Zatim tu je kao nekim švenkom odlazak do ribara na Biđ (pritoka Bosuta) i opis njihova lova na ribu pomoću bacnja i mreže. Vrijme je to još nevine prirode, bez zagađenja kojekakvim kemikalijama. Ribe, gljiva je bilo u izobilju, zemlja rađala…Težak je to posao, ali ni u jednom trenutku čitatelj ne stječe dojam nekakvog nezadovoljstva, sumornosti, nedajbože kolektivizacije, zadrugarstva. Naići ćemo tu i na lokalni onodobni humor (u sceni kada baka prodikuje djedu šta smije , a šta ne smije činiti, kao i opis kretanja kibicera-cugera…)

Kao pjesnik beskonačnog broja tema, motiva, ovim poemama on kao da ipak iskoračuje iz tog svog poetskog kozmosa i to u razmaku od Ardija do homo technicusa. Izvrsno poznavanje toponima i  nazivlja tehničkih novotarija moglo bi ukazivati na podrijetlo, mjesto rođenja zagonetnog SAEa, ali, poznavajući njegove postupke prije će biti da se radi o vještom zavaravanju upućivanjem na krivi trag. No, sve to i nije ono najbitnije. Sven Adam Evin i ovom knjigom, nekom vrstom literarne anakronije (antropološko metafizičkio lirski traktat o evoluciji homo sapiensa u Preobrazbi i retrospektiva jednog načina života  u Sentimentalnom putovanju kojega više odavna nema pokazuju i ovaj put da ovom autoru ništa lirsko nije strano. Svojim neumornim pisanjem kao da spašava poeziju od nje same utjelovljene u dokleviše stvarnosnoj poeziji, postpostmodernizmu, bez pravaca i manifesta, bez tamnog potmulog šuma krvi i visokokog, neurotičnog piska centralnog nervnog sistema. Rječju, poezija Svena Adama Evina čini i neke druge, nove poetike mogućim.

Poeme, Sven Adam Ewin, V.B.Z., Zagreb, 2017

Nema komentara:

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.