Dnevnik (ne)obične djevojke

Igra sudbine

Piše: Božana Ćosić 

Napokon je stiglo lijepo vrijeme. Napokon mogu odbaciti debele kapute i olakšati si tijelo bar za kilu. Lijepo vrijeme donosi i drukčije navike kao što su šetnje. S obzirom na to da sam zimogrozna poželjela sam duge šetnje. Obožavam duge šetnje, mirise proljetnica i buđenja uz cvrkut ptičica. Mogu reći da sam već isplanirala slobodno vrijeme. Nema šanse da ga provedem u kafićima.

Ali dolazi i proljetno pospremanje koje mi nikako nije jasno. Kada bismo imali vrt bilo bi mi logično, no proljetno pospremanje stana mi je čak i smiješno.

Ispada da cijelu zimu nismo spremale stan pa se sad moramo uhvatiti posla. Ma da vam pravo kažem uvjerena sam da tu mnogo utjecaja imaju reklame. Kao što utječu valjda na sve živo tako utječu i na proljetno pospremanje. Pa tako se vrte reklame s raznim sredstvima za proljetno pospremanje... smiješno, inače ljudi prespavaju zimu pa ni ne kupuju ta čudesna sredstva. No tako je i radije ću pomoći mami nego raspravljati... A onda sam shvatila bit tog pospremanja, naime, to se u mom slučaju odnosi na tepihe pa sam jedan dan s mamom teglila težak tepih do praonice jer nije mogao stati u auto. Praonica je udaljena valjda kilometar, a kad smo stigle lijepo nam je čiko objasnio da smo samo trebale nazvati i on bi došao po njega. Eh, pa sad vi meni recite da se na greškama ne uči. No dobro, bilo pa prošlo. To mi je trenutno najmanji problem.

Zacijelo se pitate kako stojim s Lanom. Odgovor je nikako. Komunikacija nam se svela na nulu i jedina nam je poveznica Kristina. I upravo je Kristina u jako ružnom položaju. Jadna se ni kriva ni dužna našla između dvije vatre. Posve je razumijem. Nije lako biti na dvije strane i na neki način glumiti „poštara“. S jedne strane je Lana ispituje a s druge ja. Da, istina je, pitam je za Lanu. Pitam je kako se ponaša i spominje li me. Ali Kristina je pametna cura pa nam je odmah u startu dala do znanja da tako neće ići. Nipošto se ne želi miješati u naše probleme i to je u redu. Ni ja ne bih.

A koliko me sve žalosti ne mogu opisati. Tužna sam i neutješna. Ne mogu se nikako s time pomiriti.

Vjerujte da sam jednom čak poželjela da se nikada nisam zaposlila u onom paklenom restoranu. Ne bih upoznala Hrvoja i sve bi bilo u redu. Ionako mi osim Hrvoja ništa nije donio. Jest, imam novac, ali novac je prolazan. Ne možemo bez novca ali ponekad nam uistinu više odnese nego što donese.

Tako je valjda sve moralo biti. Prava sam sretnica što sam upoznala Hrvoja. Meni je pružio sreću a Lani tugu - paradoksalno. Jedna osoba odredila je dvije nevjerojatno različite sudbine.

Ništa promijeniti ne mogu bar ne za sada. Mogu se samo nadati da će sve izaći na dobro, da ćemo riješiti problem i nastaviti dalje.

Tužno je kako čovjeka pogodi nešto što u najluđim snovima nije sanjao, a ništa ne može učiniti. Može se samo nadati dobrom ishodu i nastaviti dalje gaziti kroz život i prihvatiti pravila igre sudbine.