Hajrudin Čirkić | Blijedi sjaj na šinama

Ne znam otkud mi je dolazila ta misao: „Kemo, Kemo, ima l’ ko da bi te izlem’o“, ali često bi sama izronila dok sam provodio vrijeme s njim. Možda baš zato što je bio čovjek kojeg niko ne bi mogao ni mrko pogledati, a kamoli udariti. Tih i blag. Upoznali smo se u ratu, kada je iz Bosanske Otoke doselio u Jezerski, u kuću preko puta moje. Odmah se vidjelo da je to čestit čovjek. Na licu mu je uvijek stajao blag osmijeh, prigušen nekom teškom, tihom tugom. Doselila se u njega nakon pogibije sina. S njim su bile žena Šefika i kćerka Alma. Do tada su živjeli na samoj prvoj liniji u Otoci. Nakon što im je poginuo Amir, dvadesetogodišnji borac Petog korpusa, više nisu mogli ostati tamo gdje ih je sve podsjećalo na njega.

Brzo smo se sprijateljili i svaku slobodnu minutu provodili zajedno. Tako smo se jednog dana zaputili prema Otoci. Stigli smo do voloderske džamije, a pred nama se otvorila cesta koja se spuštala prema čaršiji. Taj komad puta bio je pusta čistina, brisani prostor dug stotinjak metara, potpuno izložen neprijateljskim snajperima. Iako je cesta izgledala mrtvo, imao sam osjećaj da nas s druge strane Une prate oči.

Kemo zastade, pogleda prema čistini pa mirno reče:
– Ti trči do one prve kuće. Tamo si zaklonjen. A ja ću polako… Ne mogu ja brzo hodati, a kamoli trčati.

Poslušao sam ga. Pretrčao sam koliko su me noge nosile i sakrio se iza zida prve kuće. Onda sam gledao Kemu kako ide onim svojim sporim, ravnodušnim korakom, kao čovjek koji je sa sudbinom davno raščistio. Svaki njegov korak trajao je kao godina. Gledao sam ga i čekao da se trzne u ramenima i padne na asfalt. Nisam smio ni disati. Htio sam viknuti da potrči, da se baci, da puže. Tišina je bila nepodnošljiva dok sam čekao metak namijenjen mom prijatelju.

Ipak, snajperista tog trenutka nije gledao prema cesti. Kada je stigao do zaklona, Kemo se samo blago osmjehnuo, kao da smo prošli običnu stazu.

Nastavili smo skrivajući se iza kuća i avlija dok nismo stigli do njegovog doma. Prepoznao sam kuću po predratnoj trgovini u prizemlju. Za pultom je nekada radila Šefika, uvijek uredna i nasmijana. Nekadašnje skladište nalazilo se pozadi, a naprijed bivša radnja. Ta dva dijela dijelio je zid s vratima zakovanim daskama, slaba zaštita od metaka i gelera. Prednji dio kuće bio je danonoćno izložen vatri. Ušli smo u prostoriju pozadi. Uz zid su stajala dva ležaja, sto i nekoliko stolica.

Kemo spusti ranac s hranom na sto. Tek što smo sjeli, umorni od pješačenja, na vratima se pojavi žena nižeg rasta, kratke crne kose i vedrog lica.

– Kako ste, momci? – reče srdačno.

– Evo Ćibe, naše komšinice – nasmiješi se Kemo.

Ćiba nije napustila Otoku. U rukama je nosila veliku šerpu kiselog mlijeka. Spusti je pred nas, a nas dvojica se prihvatismo kašika kao gladni vuci. Jeli smo halapljivo, bez predaha, kao da će nam neko oteti šerpu. Tek kada smo sve posrkali, Ćiba kroz smijeh reče:
– Eto, vala, vidim da vam se sviđa kozje mlijeko!

Istog časa nešto mi se okrenu u stomaku. Prođe me talas mučnine, u grlu zastade gorčina i učini mi se da ću sve povratiti, ali nisam. 

Ćiba je ubrzo otišla. Mnogo kasnije čuo sam da je poginula. Izašla je pred kuću po vodu i dok je pumpala, sa Stražbenice je ispaljena tenkovska granata. Pala je sasvim blizu nje. Poginula je na mjestu. Kasnije sam se povremeno sjećao njene šerpe i smijeha. Tada nisam znao da nam je to bilo prvo i posljednje viđenje.

Poslije se Kemo prihvatio nekog posla iza kuće, a ja sam otišao do profesora Nijaza Arnautovića. Stanovao je u školi jer svojoj kući nije mogao prići. Uredio je sebi jednu učionicu i tu provodio ratne dane, među zidovima koji su još mirisali na kredu i dječiju graju.

Noć je prekrila otočku dolinu s obje strane Une. Povremeno bi se prolomio rafal i odbio o Plavno, pa bi se zvuk dugo valjao kroz mrak, kao da nema gdje da stane. Ležao sam budan. Bila je to jedna od onih noći kada san neće na oči. Dok su vani pucali, kroz mene su prolazile slike predratnog života.

Misli me odvedoše desetak godina unazad, u vrijeme kada sam živio u Otoci, u Novom naselju. Vodio sam dramsku sekciju u kulturno-umjetničkom društvu i tako upoznao Peru Devića, nastavnika i predsjednika društva. Znala ga je cijela Otoka, bio je vedar čovjek, uvijek spreman na šalu i rimu. Pisao je priče, pa se i danas sjećam njegovih rečenica: „Moj sin Darko napreduje i raste jedući proizvode čapljinske laste!“ Ili one: „Pošao Pero na Bušević, poveo Pepicu da čupaju repicu!“ Pepica, odnosno Josipa, bila je njegova žena, učiteljica iz Zagorja.

A ovu rečenicu izgovorio je posljednji put u životu: „Skida Pero kaput i neće više na put!“ Rekao je to kada je s pedesetogodišnjice društva, ratne devedeset četvrte godine, došao kod prijatelja da prenoći.

A onda su počele prolijetati slike mladosti. Jasna. Seka. I ona visoka, vitka plavuša koja me podsjećala na djevojku iz osamdesetih, naslonjenu na sivi zid Društvenog doma u Bosanskom Aleksandrovcu. Pušila je Filter Jugoslaviju i dim mi sasipala u lice, a ja joj otkopčavao dugmad na košulji.

Prva je bila Jasna. Upoznao sam je u motelu nad Unom, kod mosta. Jednom nas je uhvatila kiša pa me odvela kući da se osušim. Posebno pamtim njenu majku, ženu toplih očiju. Dočekala me kao rođenog i dala mi suhu odjeću. Kasnije sam čuo da su nju, Mariju, i njenog supruga Saliha zapalili u vlastitoj kući prvih ratnih dana. S Jasnom sam dočekao i jednu Novu godinu u prvom kafiću otvorenom u Otoci. Poslije proslave pratio sam je kući. Kod željezničke stanice stajali smo zagrljeni dok je snijeg tiho padao. Ulične svjetiljke razlijevale su blijedi sjaj po šinama. Nama nije smetalo što nas cijela ulica vidi.

A onda je došla Seka i donijela neke druge nemire.

Ne znam kad me san prevario.

Ujutro je Kemo skuhao kafu. Mirisala je snažno i gorko, onako kako jedino ratna kafa miriše. Uz prve gutljaje razgovor je krenuo lakše, kao da je noć odnijela dio tereta.

Tog dana vratili smo se u Jezerski. Dok smo hodali, gledao sam Kemu kako ide pored mene svojim sporim korakom, s onom tihom tugom na licu koju ni vrijeme ni rat nisu mogli sakriti. I opet mi kroz glavu prođe ista misao: „Kemo, Kemo... ima l’ ko da bi te izlem’o.“

Kemo je prije nekoliko godina umro. Pridružio se svom Amiru na nekom mirnijem mjestu, daleko od brisanih prostora, snajpera i teških uspomena.