Mirjana Grbac Pismestrović | Analogno doba bolje je isticalo ranjivost tinejdžerskih godina

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar 

Romantična okupljanja mladih na kupalištu uz rijeku, stidljivi pogledi djevojaka prema mladićima, prvi ljubavni sastanci i razgovori, sve do životnih izbora i odluka koje donosi odrastanje – takav razvojni put namijenila je Mirjana Grbac Pismestrović svojim junacima u romanu „Lutka od papira“ smještenom u malome gradu sedamdesetih godina. Predinformatičko doba ogoljuje odnose koji se razvijaju razgovorima uživo. Posebno to vrijedi za odnose djevojaka i mladića pred kojima su izazovi zbližavanja i razumijevanja ili povlačenja. Osim što oslikava nekadašnje odnose, roman „Lutka od papira“ postavlja i pitanje kako se promijenila komunikacija između mladića i djevojaka otprije pedeset godina do danas. Kako se uspostavljao razgovor, izražavali osjećaji i razvijala bliskost ili pak kakvi su bili razlozi prekidanja? Dvije djevojke na pragu djevojaštva ostavljaju iza sebe igre s lutkama od papira i vode čitatelja u društvo u koje se trebaju dokazati kako bi bile prihvaćene, ali ne pod svaku cijenu. 

Noviteti domaćih autora ukazuju na trend analognih romana, koji opisuju doba prije informatičke revolucije ili pak nakon nje. Mirjana Grbac Pismestrović dala je svoj prilog analognom trendu romanom koji oslikava prošlost i današnjim mladim čitateljima omogućuje bolje razumijevanje vlastitih interakcija, koje ipak ne ovise o elektroničkim uređajima, koliko god za njih danas bili vezani. 

S Mirjanom Grbac Pismestrović razgovaramo o motivima za pisanje analognog romana, o naravi njezinih glavnih junakinja, biografskim elementima u romanu, o pisanju na hrvatskom jeziku, unatoč desetljećima provedenima na njemačkom govornom području te o njezinoj obitelji s dvojicom karikaturista. 

„Lutka od papira“ roman je o odrastanju, prvim ljubavima, ali i prvim životnim udarcima. Kako ste se odlučili napisati tinejdžerski roman u kojem nema interneta ni mobitela? Kako ste postigli povezivanje današnjih čitatelja s junakinjama romana?

- Roman „Lutka od papira“ nastao je u prvoj verziji jako davno, prije četrdeset godina, to je bilo vrijeme mog intenzivnog novinarskog rada kada sam povremeno objavljivala i kratke priče. Ideja za roman bila je potaknuta jednim tragičnim događajem u mojem djetinjstvu, naime, jedna učenica je izvršila suicid, navodno je iznenadna smrt oca bio razlog, ali bili smo tada premladi da propitujemo zašto se to sve dogodilo, već smo prihvaćali ono što smo čuli ili nam je bilo rečeno. Međutim nisam se htjela baviti tom temom kao primarnom u romanu. Mene su misli odvele na vrijeme odrastanja i ranjivost u tim godinama i kako sam već u vrijeme pisanja romana imala to razdoblje iza sebe, imala sam dovoljno vlastitih i tuđih iskustava koja su mogla biti utkana u jedan roman takve vrste. Dakle, sam roman je i nastao u vrijeme kad nije bilo ni interneta ni mobitela, a vrijeme koje je u romanu opisano htjela sam zadržati kao uspomenu na vlastito odrastanje.

Nina i Renata su prijateljice koje su se zajedno igrale lutkama od papira, a zatim razmjenjuju badiće i komentiraju dečke, no vrlo su različite. Zašto su, iako ne dijele iste vrijednosti, važne jedna drugoj? Zašto njihovo prijateljstvo ipak nije trajno?

- Dva glavna lika, Nina i Renata, odrasle su zajedno, u školi su zajedno od prvoga razreda, stanuju u neposrednom susjedstvu i dobro se razumiju. To je podloga njihova prijateljstva. No vrijeme odrastanja je i vrijeme sazrijevanja i formiranja karaktera koji ne moraju više biti tako skladni. Nina i Renata se formiraju na različitim iskustvima, ispoljavaju se različiti temperamenti i načini rješavanja problema, različiti odnosi prema drugim ljudima, prema školi, prema roditeljima. Okolnosti u kojima odrastaju, ali i genetika, formira od njih polako buduće odrasle ljude i u ovoj fazi njihova života kojom se roman bavi, one su zapravo u fazi transformacije.

Glavna junakinja Nina vrlo intenzivno proživljava i bolna iskustva svojih roditelja, tako da roman obuhvaća dvije generacije i krizu cijele obitelji. Ravnopravan i povjerljiv razgovor majke i kćeri označava za majku početak novog životnog poglavlja, a za kćer odrastanje. Zašto je lik majke ipak ključan i prisutan u pozadini od početka romana?

- Majka je i stroga i nježna, ona odgaja i usmjerava, ona zabranjuje i dopušta i ona brine osjećajući da se Nina mijenja i postaje djevojka. Nina osjeća tu sponu, ona je odgovorna prema majci, obitelji, obvezama u kući i školi, ali kad ona i majka ostaju same, svjesna je da su upućene jedna na drugu. Koliko god se otima djetinjstvu i pokušava preuzimati od Renate neke forme ponašanja koje smatra hrabrima, samosvjesnima i kojima se ponekad divi i kad prikriva neke svoje neuspjehe i tajne, ona to čini više u strahu da majku ne povrijedi, nego zbog nepoštivanja majke. Kad se počinje suočavati s razočaranjima izvan kuće, ona shvaća da je majka jedina konstanta i da se na nju može osloniti.

U romanu su živopisne scene cjelodnevnih kupanja na rijeci, prvih zaljubljivanja i djevojačkih povjeravanja. Koliko su epizode s kupališta autobiografske? Jeste li imali mladost sličnu takvoj kakvu ste opisali u romanu?

- Naravno da u ovom romanu ima puno autobiografskih elemenata, od mjesta radnje, do načina zabave, ali su tu utkane i priče i iskustva prijateljica, sve začinjeno i uokvireno konstruiranom pričom koja je moguća uvijek i svugdje, bez obzira na vrijeme radnje i razvojni stupanj tehnologije. Iako mi prvotna namjera nije bila pokazati kako se moglo lijepo i intenzivno družiti i zabavljati i bez mobitela i interneta, ova se priča uklopila u ovo vrijeme u kojemu su se mladi ljudi počeli otuđivati jedni od drugih i pretvarati u virtualna bića.

Dosad ste objavili dva romana i zbirku priča. Pišete kontinuirano na hrvatskom, iako živite u Austriji. Kako se spisateljski dokazujete na austrijskom tržištu?

- Nikako... moj jezik izražavanja je hrvatski i bez obzira koliko dobro govorim njemački, ne vjerujem da bih mogla na tom jeziku pisati ni novinske članke, a kamoli literarne tekstove. Jedina mogućnost je prijevod knjiga na njemački, što je opet procedura kao i samo izdavanje knjige, samo u drugoj zemlji. Dakle, publika je reducirana na prijatelje i znance koji govore naš jezik, koji mogu nabaviti knjige i koji imaju interes za čitanje.

Dizajn naslovnice potpisuje vaš sin Siniša Pismestrović, drugi karikaturist u vašoj obitelji uz supruga Petra Pismestrovića. Kako je to imati dva karikaturista u obitelji? Koliko su posvećeni poslu? Imaju li vremena za obitelj?

- I suprug i stariji sin su samostalci, bez obzira na obim poslova koje rade uvijek se nađe vremena za obitelj, što smatram velikom prednošću. Mlađi sin Goran živi u Muenchenu, radi za Infineon, jednog od najjačih proizvođača čipova i bavi se marketingom. A imati dva karikaturista u obitelji je svojevrsni fenomen, jer karikatura se ne uči, ona je naprosto način života, način gledanja na svijet i način izražavanja koji objedinjava i humor, i komentar i likovni izražaj. Mene kod obojice zadivljuje nepresušnost i originalnost ideja i uvijek me ispunjava ponosom kad vidim njihove radove u svjetskim i domaćim tiskovinama.