Ana-Marija Posavec | Priče o pjesmama - Nek se zbirka zove Drvo

Naklada je Ljevak u listopadu 2024. objavila zbirku tekstova Drvo, u kojoj su okupljeni tekstovi recentnih, afirmiranih i manje poznatih autora suvremene hrvatske književnosti, ali i novinara, kritičara te sveučilišnih profesora. Tekstovi se, na različite načine, referiraju na pjesme nezaobilaznoga kantautora Zlatana Stipišića Gibonnija. Uistinu je malo onih koji barem nekolicinu Gibonnijevih pjesama nisu poslušali bezbroj puta, uz njih liječili ljubavne i životne jade, zaplakali ili se, možda, ohrabreni stihovima, podigli iz vlastitih kriza i koraknuli dalje, u vlastite zlatne godine. Upravo zato pothvat poput ovoga – pisanje ''priča o pjesmama'', i to baš Gibonnijevim – nije moguće shvatiti olako, premda podnaslov zbirke u odnosu na njezinu strukturu ostaje pomalo otvoren i nedorečen.

Kako i sama cijenim Gibonnijev glazbeni opus, zbirci Drvo pristupila sam iskrenim čitateljskim zanimanjem, tragajući za tekstovima koji bi mogli dosegnuti intenzitet emocije i kontemplacije kakvu znaju izazvati njegove pjesme. Tijekom čitanja nametnulo se nekoliko pitanja: jesu li autori imali zadatak izabrati njima najdražu pjesmu i na temelju vlastite recepcije napisati kratku priču; jesu li se trebali referirati na motive i atmosferu pjesama ili su, možda, imali slobodu oblikovati autobiografsku impresiju, esejistički komentar ili asocijativnu simulaciju iskustva? Možda je ideja bila potpuno otvorena, pa se stvaralo po principu unutarnjega impulsa i osobnoga osjećaja. Odgovor na to pitanje nakon čitanja ipak ne ostaje posve jasan, no važno je naglasiti da zbirka sadrži nekolicinu uspjelih i literarno snažnih tekstova kojima treba dati posebnu pozornost, ali i one druge, slabije izvedene, u kojima potrebna dubina ili sugestivnost nisu u potpunosti ostvarene.

Kao tematski i strukturno najuspjeliju priču izdvojila bih Pijesak nošen nebom Kristiana Novaka. Obrađujući težak izazov jednoga prosvjetnog radnika koji se, gotovo nemoćno i ironično, trudi „od šutljivog čeljadeta napraviti heroja“ (126.), Novak oblikuje priču snažnoga emocionalnog naboja koja čitatelja postupno vodi prema dojmljivom vrhuncu. Posebno se izdvajaju i Marino del mare Korane Svilar, Mali zeko Staše Aras, Vrime da se pomirim sa svitom Nebojše Lujanovića, Kajinov pečat Dorte Jagić, Ljepotom me ukrasi, snagom me postidi Lidije Deduš te Dičica Tanja Mravak. Zanimljivo je i da su Miljenko Jergović i Ivana Šojat posegnuli za istom pjesmom – Udicom – pri čemu oba teksta, premda esejistički intonirana, propituju razornost rata i tugu za „dicom daleko od kuće“.

Uspješnima u baratanju autobiografskim elementima izdvajaju se Julijana Matanović tekstom Činim pravu stvar – ne spominjem te ja, Muharem Bazdulj tekstom Rašpa te Marina Vujčić Jastukom viška. S druge strane, pojedini tekstovi ostavljaju dojam nedovoljno razrađene ideje ili emocionalne površnosti pa ne uspijevaju dosegnuti literarnu snagu kakvu Gibonnijeve pjesme same po sebi umiju potaknuti. U takve bih ubrojila Don't give up, sister Ive Anića, Bijeg, povratak Sanje Baković, Posuđivanje Marine Gudelj, Crne irise Magdalena Blažević te tekst Ivana Bećković „Budalice, mene ne trebaš ničim kupovati“. Problem pritom nije nužno detektiran u tematskoj usmjerenosti, već u dojmu da pojedini tekstovi ostaju na razini prvotne asocijacije, bez snažnijega produbljivanja ili literarne nadogradnje.

Vrijednost zbirke očituje se i u činjenici da ona okuplja autore koji pišu na različitim jezicima i pismima, pa su tekstovi Zorana Predina, Luke Stojnića i Ivana Bećkovića predstavljeni u izvorniku i u hrvatskom prijevodu. Time zbirka Drvo potvrđuje da Gibonnijev opus odavno nadilazi granice jednoga prostora i ostaje trajno mjesto emocionalne identifikacije brojnih generacija slušatelja.

Krunu Gibonnijeva stvaralaštva u kontekstu ove zbirke doista predstavlja pjesma Drvo, koja je inspirirala i samoga Đorđa Matića. Na Panonskom festivalu knjige 2025. Matić je govorio o dojmu koji je na nj ostavio prvi susret s tom pjesmom, kristalizirajući i odgovore na pitanja što to glazbu koju Gibonni stvara čini trajnom, a to je sasvim jasno svim senzibilnim slušateljima i onima što kroz glazbu i tekst umiju prepoznati retroflektivne obrate, posebice u uglazbljenoj (melankoličnoj) priči – jer to pjesma Drvo, od početnoga stiha do završnoga takta jest. U tom smislu, i zbirka Drvo nije samo zbirka tekstova nadahnutih pjesmama, nego i prostor propitivanja odnosa književnosti i glazbe, ali i podsjetnik da umjetnost, ako želi (a trebala bi) ostati kvalitetna i relevantna, ipak ima nastajati iz mudre kombinacije stvarnoga unutarnjeg impulsa, talenta, kontemplacije i rada na kvaliteti, a ne iz potrebe za neprestanom proizvodnjom tekstova i održavanjem prisutnosti na književnoj sceni.