Sonja Smolec | Pisanje je disciplina, ali i dar

 

Razgovor pripremila i vodila Jelena Hrvoj


Prije svega, čestitam na dobivenoj nagradi na 12. natječaju Zvonko koju dodjeljuje Hrvatsko društvo pisaca za djecu i mlade za najbolji neobjavljeni roman. Ukratko o čemu je ovaj roman i gdje je radnja smještena?

Hvala. Još jednom zahvaljujem i prosudbenom odboru HDKSM-a. Ovo je roman o djevojčici koja slučajno doznaje da je posvojena. Pisati o posvojenju, pripadanju, ljubavi koja nije biološka, ali je jednako snažna, to znači koračati po osjetljivom tlu. U romanu se prepliću podrške i osude. Ljubav i beznađe. Dobre i loše namjere jer takav je i život. I nitko od nas nije samo jedno, mnogi nosimo slojeve, ožiljke i želje koje se ne vide na prvi pogled. Radnja je smještena u moj rodni grad Pulu. Roman je fikcija, no sva spomenuta mjesta su stvarna.

Kad možemo očekivati da će knjiga biti objavljena i dostupna čitateljima?

Ja se nadam svakako prije kraja ove godine.

Nagrade, što znače tebi i što bi generalno trebale značiti?

Nagrada, kad dođe, za mene nije samo priznanje. Već sam to u jednom ranijem intervju rekla. Ona je obveza. Obveza da nastaviš pisati, da se ne ponavljaš, da ne biraš prečace. Pisanje traži hrabrost da iznova riskiraš, da otvaraš nova vrata i ne bojiš se nepoznatog.

Kako ti vidiš pisanje? Je li to disciplina ili dar?

Pisanje je disciplina, ali i dar. Nekada sam mogla svakodnevno sjediti za stolom satima, bez prekida, no godine i problemi s vidom i kralježnicom danas mi ne dopuštaju takav luksuz. Ipak, kad sjednem, pišem onoliko koliko mogu, sve dok ne osjetim onaj trenutak u kojem radnja preuzima nadzor, a knjiga počne “pisati samu sebe”. Tada više nisam samo autor, već i svjedok priče koja se rađa kroz mene.

Što misliš, je li lakše piscima iz manje sredine ili onima iz većih gradova?

Često se postavlja pitanje vrijedi li pisac manje ako dolazi iz malog mjesta. Moj odgovor je jasan: ni najmanje. Vrijednost autora ne mjeri se geografijom, nego razlozima zbog kojih piše. Ako piše samo zato da njegovo ime stoji na koricama, tada je već na pogrešnom putu. Pisanje mora nositi unutarnju potrebu, a ne samo želju za priznanjem.

U čemu griješe mnogi autori? Što bi trebali promijeniti?

Najčešće pogreške autora javljaju se upravo u tom zanosu očekivanja. Poneki zamišljaju brzu međunarodnu slavu pa radnju romana smještaju, recimo, u Ameriku koju poznaju samo iz filmova. Pišu o temama koje ne poznaju, bez temeljnog znanja, pa roman tada nalikuje jeftinom namještaju iz robne kuće: lijep na prvi pogled, ali nekvalitetan i kratkog vijeka. Autentičnost ne može nastati imitacijom; ona dolazi iz vlastitog iskustva, promišljanja i pozornog gledanja u svijet oko sebe.

Književnost, jučer, danas, sutra… U kome smjeru ide?

A kamo ide knjiga, kamo književnost, u doba elektronskih medija? Moje je mišljenje da je odgovor jednostavan: jedno ne isključuje drugo. Kada putujemo, praktičnije je ponijeti nekoliko knjiga u elektroničkom formatu. No, knjizi u papirnatom obliku ne trebaju struja ni baterije da bi bila dostupna. Netko će reći: a što ako nestane struje? Istina, tada nećemo moći čitati po noći. Ali knjiga ostaje vjerna suputnica. Uz to, čini mi se da papir štiti oči više od ekrana, ma koliko treperenje gadgeta bilo gotovo nevidljivo.

Imaju li knjiga i književnost budućnost, i kakvu?

Knjiga i dalje ima budućnost, bez obzira na medij u kojemu je čitamo. Budućnost će pripasti i jednoj i drugoj formi, jer svaka ima svoje mjesto. Elektronske knjige pružaju lakoću dostupnosti, a papirnate ostaju trajna vrijednost, poveznica s našim osjetilima i navikama koje se prenose generacijama. Pisac mora biti svjestan tog dvostrukog svijeta i prilagoditi se, ali bez odricanja od vlastite autentičnosti.

Zato i dalje vjerujem u književnost, u njezinu snagu da nadživi sve tehničke promjene. Sve dok postoje ljudi spremni pisati iz srca i čitati s predanošću, knjiga, bila ona papirnata ili elektronska, neće i ne smije nestati.