Ankica Anchie | Pjesma o trajanju

U meni,

još uvijek gori iskra djetinjstva,

a oko mene svijet se pretvara u kamen.

I pitam se:

je li moguće ostati nježan

kad nas uče da budemo tvrdi?

Svakim danom

pokušavam zaboraviti krivnje,

odložiti kamenčiće na kojima sam spotaknula sebe,

i opet krenuti bosa –

jer tek tad znam: živim

Naučila sam –

sve rane znaju govoriti,

samo ih treba prisloniti uz uho.

Čujem kako šapuću:

"Ne boj se, nisi zakasnila,

još uvijek si ovdje."

I dok svijet mjeri uspjehe,

ja brojim trenutke tišine

Dok drugi sanjaju krune,

ja sanjam ruke koje grle

Jer kruna bez dodira

samo je hladan obruč

Zato kleknem pred sobom,

ne pred Bogom, ne pred ljudima –

pred sobom.

I kažem:

"Opraštam ti.

Za svaku suzu, za svako kašnjenje,

za svaki put kad si htjela letjeti,

a strah te vezao uz zemlju."

U tom oprostu

osjetim beskraj:

duša raste šira od neba,

srce svjetlije od zvijezda,

i znam –

ljubav je jedina vječnost koju možemo dotaknuti

I tako,

dok u meni traje ova pjesma,

ja nisam prolazna

Ja sam most

između tame i svjetla,

između suze i smijeha,

između sada i vječnosti

I jednom,

kad me više ne bude,

ostat će ovo:

da sam voljela.

I to će biti dovoljno.