Tomislav Domović | Domovinska, i cvijetu razumljiva

Idemo u zvijezde! Dok smo živi, neka nas smrt (najveća nepogoda u silnim nesrećama)

dostigne u zatrpanu oknu.

U sjeni psovke na dugačku lancu.

U žitu poljupca požnjevenog na rahloj pjesmi.

U zvečećim paripovim potkovama utisnutim u puteljak srca.

Spojnicu glagola i sudbine.

Idemo pjevajući o pjesmi, siti javora i derneka.

Idemo, ulaštiti tupi jal i oblutak svemira u Bachovoj praćki.

Idemo u zvijezde; argonauti, pješadija s krilcima istkanim u bijelim srcima.

I kroz tugu svečani; u šestinskim nošnjama i ravničarskim postoloma.

S fugama u pogonu vjetrenjače i sisaljkama neutaživa jezika.

Polja su naše zastave i mi vijorimo kao bajka, kao oživjela Ivana.

Polažemo vihor u riječ i

idemo u zvijezde, nas nekoliko koji razumijemo hrvatski, Čudinu i krv.

Naspavali smo se, na daleku putu u susret san nam ide.