Miljenka Koštro | Samoća

Ponekad namjerno hoću u samoću
da je slušam kako trepti, kako diše
da udahnem tu umirujuću tihoću
skladnu pjesmu ona mi napiše

Od nje mi ne rastu zazubice
niti je dama od velikih želja
gledam njeno blaženo lice
samoća zanoća u kaplji veselja

Ako se zaželim galame i buke
i krivotvorina u sjaju zlata
mišlju vežem ove krhke ruke
ništa lažno ne želim oko vrata

Nešto mi se čarobno snilo
nisu za me buka, dim i cigarete
spustim se u samoće krilo
čvrsto spavam kao malo dijete

Onda će netko drag sjesti pored mene
i odmah prepoznati lice zrele žene

Samoća je k’o perce na krilu ptice
što gladuje poetskog duha mrvice