Martina Letica rođena je i živi u Zagrebu, a porijeklom je iz Dalmatinske zagore i Hercegovine, što je vidljivo u njezinim romanima. Pod djevojačkim prezimenom Duvnjak, naime, Martina piše duhovite romane s dozom erotike, pune aktualnog i zdravog humora, komičnih odnosa i anegdota. Stoga su pitanja u intervjuu vezana uz patrijarhalne odnose i erotiku, odnose prema ženi i sukob grada i sela, što je Martina prikazala u romanu „Najgora nevolja“ koji je napisala u tandemu sa Sašom Jakšić.
Pišete romane u kojima se susreću tradicionalni mentalitet Dalmatinske zagore i urbani utjecaji, a izazov je pomiriti ih i povezati u ljubavnoj vezi. Kako ste tako dobro upoznali mentalitet Zagore, s obzirom da ste rođeni i živite u Zagrebu?
Zapravo moji korijeni vuku iz Dalmatinske zagore kao i Hercegovine pa sam dobro upoznata sa njihovim mentalitetom, a pomaže i to što često idem svojima kao što i ljetujem u Dalmaciji.
Obiteljska tradicija povezuje protagoniste romana ZG Hercegovka i romantični razgovori imaju autentičnu, tradicionalnu crtu, sasvim različitu od upoznavanja u romanima koje upoznajemo kroz prijevode. Kako ste došli na ideju pisati romane začinjene sočnim lokalnim govorom iz Zagore? Uvijek volim pročitati u romanima izvorni govor, jer uvjerena sam da se knjiga ne može približiti čitatelju kao ni objasniti ako nema baš tog izvornog dijalekta. Smatram da je on jako bitan za cijelu radnju kao i za upoznavanje različitosti u kojima živimo. Taj pomalo "krkanski" dijalekt me uvijek fascinirao kod njih i sama sebi sam rekla ako ikad napišem knjigu vezanu za takva područja uvijek ću ostaviti izvorni dijalekt i to sam na kraju i napravila na što sam izuzetno ponosna.
Prekrasne, samouvjerene žene i ponosni muškarci protagonisti su romana ZG Hercegovka. Muškarci teško prihvaćaju zapadnjački bon ton, ali unatoč muškoj dominaciji, tipičnoj za patrijarhat, ženska riječ se poštuje. Kako ste u dijalozima odredili granicu između poštivanja žene i muške potreba za kontrolom?
Jako zanimljivo pitanje. Pa zapravo kao što sam rekla ja potječem, to jest moji korijeni potječu baš iz takvih sredina i odmalena doma gledam, a i slušam taj autoritet i poštivanje. Otac je glava kuće i o svemu brine ali mamina riječ je zakon i ona se poštuje pa sam odlučila ono što sam imala u kući samo iznijeti van i staviti na papir.
"Šta ti je, bona? Pa ti i ja smo se već jednom sprčili i shvatili da smo dobri. Šta ti je sad?" Takve rečenice u romanu Zg Hercegovka pokazuju kako se intimnost razvija u odnos. Kako ste pomirili tradicionalne vrijednosti hercegovačke obitelji i nesputanu erotiku?
Moram se nasmijati jer bolje pitanje nisam dobila. Koliko god oni bili tradicionalni vrijeme je pomalo odradilo svoje. Istina je da se granice ne prelaze i da vrednuju taj konzervatizam ali ne žive više pod staklenim zvonom pa se malo i opuste a ja sve to iskorištavam u svojim knjigama.
Koliko je erotika prisutna u stvarnim odnosima i obiteljima?
Pa sve zavisi od obitelji do obitelji. U takvim sredinama i dalje je "erotika" tabu tema. Svoju intimu vole ostaviti za sebe, osim "krkana" kakvi su joj braća koji vole sve na glas, ali takvi su samo u društvu za smijeh i zabavu. Kao što rekoh, koliko god voljeli ući potpuno u ovo novo doba, konzervatizam i dalje vlada.
Kako ste se upoznali sa Sašom Jakšić i kako ste došle na ideju zajedno napisati roman „Najgora nevolja“?
Saša i ja smo se sasvim slučajno upoznale i to preko platforme Wattpad gdje je ona čitala moju "Nostalgija". Javila mi se privatno i tako smo započele neku vrstu konverzacije koja je na kraju prerasla u veliko prijateljstvo kao i suradnju. Sjećam kako nam je pala na pamet ideja da napravimo knjigu gdje su likovi totalne različitosti. To je toliko glatko išlo da nismo ni čitale jedna drugoj nastavke već smo nastavljale na temelju onoga što smo si rekle da smo napisale. Jako zabavno i predivno iskustvo, a još lakše je bilo dogovoriti koja će pisati koji lik.
U romanu „Najgora nevolja“ pisali ste dijelove iz perspektive glavnog junaka, kozara iz Zagore, dok je Saša Jakšić pisala iz perspektive urbane barbike nenavikle na selo. Kako ste zadovoljne ishodom i kako je roman prihvaćen?
Obje smo izuzetno zadovoljne. To je bilo iskustvo koje se ne zaboravlja. Lagano nam je išlo, zabavile smo se nevjerojatno, a samim tim koliko dobro je roman prihvaćen još smo sretnije i ispunjenije. Svakako u skorijoj budućnosti planiramo napisati novi roman. Imamo ideje, a sad, samo ih treba pretvoriti u knjigu, ali kad smo mi u pitanju ne bojim se izazova jer je sa Sašom sve lagano.
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.