Ruža Zubac-Ištuk | Bilješka od jedne riječi

 

Ja sam preteča Biblije, kažu knjige koja se tumači sama sobom,

dozrelo sam sjeme u nepokošenom životu. 

U meni je snaga koja tješi, savjetuje, moli, voli i ubija u trenutku 

kada Isus predaje ključ neizbježnog bespuća

svetom Petru na stijeni uz blagoslov vremena. 

Utekla sam iz starozavjetne škrinje s dna Noine arke niz maticu jezika

da na skliskoj niti složim zrnca ljudske savjesti unatoč potopu 

u kojemu se utapaju žedne duše željne oprosta,

i ukrotim glad – bolest koje nema ni u jednom medicinskom rječniku,

a od nje umiru oni koji su se željni najesti.

Snagom moga daha govorila je zmija iz Edena 

dok je ponižavala Evinu pohlepnu krotkost apokaliptičnom vizijom 

smaknuća Božje volje mišlju, riječju, djelom – češće namjernim propustom

i David u preljubu zaboravljajući da je kralj židovski.

Ponekad šutim i gledam u svoj svojoj dubini 

kako se mnome razmeću političari, filozofi, pjesnici i mudraci

zatočeni u vlastitoj krhkosti između majčine utrobe i utrobe zemlje,

i vjeruju, ponosni na svoj ego, da stvaraju mit o samom sebi.

A čovjek je samo bilješka od jedne riječi koju Bog ne stigne pročitati

prije no što bude zatrpana grumenom zemlje.