Jelena Stanojčić | O gluposti i tako to…

Vele da je vječna

Da joj korijeni sežu u daleku prošlost

I da će sve nadživjeti.

Množenje nije joj strano

Ni prebivanje u tijelu

Do smrti - ako treba.

Suprotnosti nasmijava

Svojom svestranošću

A ona ostane smrtno ozbiljna.

Intelektualna plićina

Njeno je prirodno okruženje

Ne vidi očigledno, ne zamara se predvidivim.

Reklo bi se da je naivna

Ali ona to ne zna biti;

Tvrdoglavost joj je jača strana.

.

Neuspješno su je krotili

Doticali iz daljine i oprezno

Oni koji su je htjeli amnestirati.

Njihove munje nisu

Parale njeno nebo, ničim pomućen sjaj

U njenom oku bio je neodoljiv.

U tišini prebivati ne zna

Pameti se zavesti ne da

Njenoj glavi se i zavidi.

Lakoća postojanja i trajanja

njene su vrline, bez nje bi bilo

Ubitačno dosadno.

O, gluposti, ti si remek djelo

Nikad dovršeno,

Stvarnost nikad izbistrena!

Svatko je u tvojoj bezbrižnosti

Plivao bar nekoliko puta u životu

I sramio se, a ponavljao ispočetka…

Tebi je budućnost zagarantirana:

Preživjet ćeš

I kad ničeg ne bude bilo. _____________________________________

(3. nagrada na „Preprekovom proljeću 2025“)