Tomislav Dretar | Hrvatski rap

Veliki dio života prolazi u isprekidanim

rečenicama;

Najčešće ispreturanim i nepoveznim

smislom;

Kao na primjer: Rat koji sam namjeravao

dobiti;

Dobijen je uz ogromne žrtve naroda,

vođa se:

Posjeo sučelice meni i započeo svoj diskurs

domovinski;

Diskurs o ljepotama naše domovine

njegove;

Uloge su značajno podstakle elan

naroda:

Koji po običaju treba imati vođu, ali

treba:

I slobodu koja ne treba biti negdje

drugdje;

Koja nema vonj, okus, boju, dob,

domovinu:

Ali vođa nema sluha, njuha, uha, a po

uzrastu;

Jest Otac Domovine naš drugi

otac;

Poslije onog s nebesa

poslanog:

Ali kad i otkud

izvori:

Izbiše na dnu plavih jutara i

jauču:

Kao rečenice koje skladam i dobro se

drže:

Što li ih drži na okupu kad su

već nepovezane;

Uzrasle do obližnjih arboretuma, strnjišta

stratišta:

Naknadnih riječi, silaba, onirizma na

vrhuncu:

Sladostrasti samoglasnika koji se spotiču o

navlastitost:

Sna i jave hrabrog vođe iza iskeženog

zrcala:

Ali, gdje je tu Hrvatska moja Domovina

Ul. Frankopanska bb Nova Gradiška - Cernik

U gradu koji nikad ne uspijeva zapasti

zapada:

U duboke jamske braće dane i

noći:

Goli i mrtvi mi ih živi pjevamo pjevaju

bataljuni;

Moj dragi tata Vlado u Bleiburgu ili negdje iza plota k'o kuca upucan;

I ja u Bruxellesu, moje kćeri po Europi pjevamo u zboru:

Puca, eno puca, zapjevajmo eno sviće zora puca, puca bit će dana;

Jednog dana oj Hrvatsko naša plodna i ravna sva u ranama;

Već odavna u pjesmama k'o narod silna, ko sunce visoka;

I zamračena da ima tu jedan slap i jedna kap što muči u njem:

S'jati, s'jati, s'jati, s'jati, s'jati, s'jati, s'jati, s'jati, s'jati, s'jati;

Ali Hrvati, ali Hrvati, ali Hrvati, ali Hrvati, ali Hrvati i smisao:

I smisao isprekidan mucanjem, štucanjem, jaukanjem, kričanjem;

Rutav, ranjav, gnojav, okovan, prikovan, privezan, zauzdan;

Ali i smisao i ritam i voda i zrak i muk i jauk i taj kleti puk;

I nauk' ta Hrvatska je rana i raka Europe

A našli

su atomski otpad negdje između Ardena;

I Bresta

kišilo je tada i rekli su da Francuska jest

smetljište Europe i našli su jame pune okoštalih

Hrvata;

Od Bleiburga do Kiseljaka do Macedonije od Valpova tekla voda;

Karašica i Una i Vrbas i Drina i Sutjeska da spere trag do;

Jama u kojima leži cca 300 000 Hrvata bez dokaza o osim;

Nešto malo lanaca i zaboravljene kostonosne golotinje podrijetla;

Potonuća, a da nitko nije rekao Hrvatska je jama

Europe;

Ta Hrvatska s nožem antemuralis christiniansis u

trbuhu;

Ta Hrvatska ne znaš da li moli ili se povija od

boli;

Od udarca u trbuh i u leđa od ulcerusa te povijesti slomljene;

Kosti i od Vuka Frankopana ne kleči Hrvat do li pred Bogom;

Ni u Augsburgu, ni u Freiburgu, ni u Bleiburgu, ni u Villefranche-de-Rouergue;

Na satu anatomije rasijecane utrobe od kućnog praga do Den Haga

Bez anestezije prosto omamljena obećanjem vječnog sna;

Do besvijesti sve tamo do u Budimu i u

Pešti;

Siget, Mohač, Bišće, Klis, Jajce, Vrcar Vakuf, Vukovar;

Kirurški šav, rodnica i znojnica okamenjen pod svim tim;

Gospama od Zdravlja, od Škrpjela, od nejela i nebila i od;

Čelika sijevanja i zdjele salate jede Šljivančan, pjeva ćosavi;

četnički vojvoda Šešelj naučno dokazan ne-sin Hrvata od Vukovara

Do Iloka i jauka Arhipelag europskih bruka, arhipelazi općeg muka, ta hrvatska muka;

U svim tim Amerikama, Australijama, Azijama, Afrikama;

Europa naša postojbina od Punta Arenas do nema više nigdje nas;

Do Drine i dalje, i dalje do nove rane zasijane svjetlom;

Podšivene ranama, tuđinama, odorama, snovima o mirnom snu;

Kad Cavalerie Cravate izjaši tri stoljeća liju crvenu krvcu;

Ispod vrata ta kravata od znoja i od zlata bezvrata kuća;

Ova bez vrata, ona kuća bez prozora ta moja gola Hrvatska;

Pod suncem šutnji u mučnini u nigdini u baštini u blizini;

Boga u Hrvata stub vatre od neba do na ovamo rana jedna;

Nezakrpana nezašivena rana-krpa od kaskada svitanja večerima;

I svitanjima na svim tim Unama, Krkama, Neretvama, Dunavima;

večerima nad školjima u kavalkadama vrijesa, pavotine;

Paprati, turčinka, runolista, žutikovine, paljetaka,

blista;

Na katarkama krvotok crvotočina svitanja koje eno uranja;

U oči, u bujice hrvatskih vokala, očiju užagrenih u žitu;

Izniklih nakon dugotrajnih suša po poljima

lješevi;

Jame u očima ruke pružene prema moru da dohvate lađe;

Na obzoru gdje se suše krpe gospe Europe, ah! ti Hrvati:

Sinkope, i rupe ih pune, i krpe škrofulozne kože na vjetru;

Zaborava, na tom valu povodnja, volja je li to Europo, Gospodnja;

Da spomen na Hrvata šest stoljeća jama devant les portes;

de Sixtine, de Versailles, d'Anvers, de Vienne, de Venise;

Bude opomena onom tko se usudi ne zaboraviti i

progovoriti:

Nema više za nas mjesta u jamama i u zaboravima.

__________________________________________________________________________________

Poezija nastala 1985.-2001., a objavljena 2001. u Bruxellesu u Hrvatskom slovu.